Sindromi prenaprezanja su bolna stanja koja nastaju zbrajanjem mikrotrauma na samoj tetivi ili njenom pripoju za kost. Danas u kliničkoj praksi razlikujemo tri oblika procesa na tetivi, a u zavisnosti od simptoma i objektivnih nalaza: - Akutna upala - stanje je označeno izrazitom bolnošću, toplinom na dodir, te pojačanjem primarnih bolova pri većini pokreta. Ona obično traje od nekoliko sati do nekoliko dana i zahtjeva odmor, a ponekad i mirovanje, kako bi smo dozvolili tijelu da završi to burno razdoblje. Jer upravo tada tijelo vrši unutarnju prvu pomoć, nastoji što je prije moguće u grubo popraviti nastalo oštećenje i pripremiti ozlijeđeni dio za makar minimalnu pokretljivost. U samih sindroma prenaprezanja, ovo se stanje pojavljuje rijetko, a i kada nastupi, gotovo je u pravilu riječ o akutizaciji već postojećeg subakutnog ili kroničnog stanja, što će reći da je pacijent nastojao biti fizički aktivan usprkos bolovima, te je tada uzrokovao i novo oštećenje već načetog tkiva. - Subakutna upala - Po smirivanju akutne upale, nastupa ova faza. U njoj tijelo nastoji potpuno završiti popravak oštećenja, na način da ulaže kolagena vlakna na mjesto oštećenih tetivnih. Uobičajeno ovo stanje traje od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci i u većini slučajeva završi potpunim cijeljenjem. - Kronično stanje - ili kako se još i danas posve krivo naziva i kronična upala. No, niti jedan od biokemijskih i staničnih procesa tipičnih za upalu nije prisutan u ovoj fazi. Ona je prije svega rezultat neuspješnog pokušaja tijela da potpuno sanira oštećenja nastala traumom ili zbrojem mikrotrauma. I kada je subakutna upala učinila što je mogla, oštećenje je ostalo, a s njime i bolnost. Kada kroz mikroskop pogledamo u zonu kroničnog oštećenja, naći ćemo tkivo koje je posve degeneriralo, vrlo slabo opskrbljeno krvlju, ako i uopće, uz mogućnost nakupljanja kalcijevih spojeva, te na kraju stvaranja i kalcifikata. Kako je konzistencija tog tkiva posve različita od ostatka tetive, tako pri pokretanju dolazi do loma sila na rubovima kroničnog procesa, a potom i bolova. Otprilike je fizikalno okruženje slično onome kada se flaster zalijepi direktno na kožu. Kako je koža elastičnija (mekša) od flastera, tako pri svakom pokretu osjećamo flaster na njoj. Takvi fizikalni procesi događaju se i u zoni kronične upale, samo što oni posljedično izazivaju bolnost. Osim ova tri najpoznatija stupnja sindroma prenaprezanja, postoje još dva, koja se u stručnoj literaturi rijetko spominju,a koja nije moguće podvesti pod tri gore navedena. Prvi je svakako bolnost u predjelu tetive i njenog hvatišta koja se pojavi naglo (bez vidljive traume), traje nekoliko sati do nekoliko dana i prolazi bez liječenja. Najbolji naziv za takve bolove jesu tranzitorni sindromi prenaprezanja. Uobičajeno se javljaju u sportaša prilikom opsežnih fizičkih priprema prije natjecateljske sezone, ali i u nesportaša poslije jednokratnog fizičkog napora, poput cijepanja drva, generalnog čišćenja, dužeg hodanja ili trčanja, te drugih. Kako dolazi do ovih bolnih stanja, posve je jasno, ali patološki proces iza njih nije do kraja razjašnjen, kao i razlog tako brzog oporavka. Drugo je stanje nešto što možemo nazvati i latentnimsindromima prenaprezanja. Najbolje ću ga prikazati primjerom. Svojevremeno sam prije početka natjecateljske sezone pregledao ramena svih 12 igračica odbojkaškog kluba Rijeka. Iako niti jedna od njih u tom trenutku nije imala bolnost na treningu, utvrdio sam da čak njih 7 ima pozitivne testove za upalni ili bolni proces na rotatornoj manšeti, jednom od najčešće ozljeđivanih dijelova ramena u odbojci. No, osim tih znakova, drugih simptoma nije bilo. Tijekom te sezone, kod 2 od tih 7 igračica razvio je blaži oblik upalnog procesa na ramenu, koji je zahtjevao liječenje, dok kod preostalih 5 nije. Nije posve jasno da li su ovakvi latentni upalni procesi faktor rizika, ili naprosto normalna popratna pojava intenzivnog treninga.