Upute uz lijek nalikuju na plahtu s popisom zastrašujućih posljedica, koje su se povremeno pojavljivale u razdoblju testiranja naoko nedužnih obojanih tabletica
Čovjek ima izuzetnu sposobnost da analizira neki problem iz različitih aspekata i, shodno tome, donosi najbolje odluke. Ili bar misli da donosi najbolje odluke. Znate, mozak može i pomoći i odmoći. Itekako nas može spasiti, ali može nas navesti i na krive zaključke. Sve je ovisno o ulaznim parametrima, vlastitim sklonostima, ali i sposobnosti razlučivanja istinitih/neistinitih informacija.
U praksi ponekad dolazi do poprilično neobičnih, ponekad i kontradiktornih situacija. Recimo, liječnik vam propiše terapiju, gdje su moguće poprilično ozbiljne nuspojave. Upute uz lijek nalikuju na plahtu s popisom zastrašujućih posljedica, koje su se povremeno pojavljivale u razdoblju testiranja naoko nedužnih obojanih tabletica. Moguće je da ostanete trajno bolesni, moguće je da ionako teškom stanju pridodate još nekoliko bolesti, moguća su oštećenja organa, a možda je moguća i smrt. Možda znate ili ne znate da popis mogućih posljedica podrazumijeva da ste s time upoznati, da ste na to pristali i da vam nitko drugi ne može biti kriv ako nešto pođe po zlu. Uostalom, svi znamo da je korištenje lijekova rizična radnja. Zaista mi nije namjera da ikoga odvraćam od bilo koje terapije, ali notorna je činjenica da tek ekstremno rijetki odustaju jer su procijenili da je rizik veći od koristi. Čak i kada do nuspojava dođe, one se šutke podnose, a novi lijekovi za novonastale bolesti prihvaćaju se kao nešto uobičajno i bez prava na pobunu. Neki kažu da je to linija manjeg otpora, dok su drugi uvjereni da je riječ tek o bespogovornom povjerenju u znanost, u koju bi valjda svi trebali imati povjerenja. Sve loše posljedice temeljito su popisane, za njih se zna i ako do njih dođe to sigurno neće biti vijest za naslovnice. To se smatra normalnim, jer je sve znanstveno utemeljeno. Čak i eventualna smrt, za koju već postoji i fraza… „znanstvena smrt“.
Postupanje tijekom alternativnih terapija često je bitno drugačije. Iako je gotovo pravilo da su tu u pitanju netoksični preparati i da su blagi (prolazni) simptomi eliminacije jedina neugodnost koju možete iskusiti, korisnici znaju paliti crvenu lampicu i na svaki jedva vidljivi prišt. Argumenti: to nije znanost, moguće su prevare, liječnici misle drugačije, a ni utjecaj medija nikako nije zanemariv. Ali, čemu nepovjerenje dok koristite nešto što ste vlastitom voljom izabrali? Čemu stvarati ponekad potpuno iracionalne unutarnje otpore? Znam, okruženje je svakakvo i jezgra nepovjerenja usađena nam je u gene. (Lopovi i prevaranti vrebaju sa svih strana.) Tu je sada manje bitno što pomaže ili odmaže, koliko novih bolesti će doći uz liječenje osnovne ili koliki je nivo istine skopčan s bilo kojom terapijom. Nalazimo se usred svijeta, koji je sve prije nego pošten. Rekao bih da se nalazimo u svijetu, gdje se moramo osloniti na vlastitu pamet i vlastitu vagu u procjenjivanju rizika, pa makar se mozak užario do usijanja. Nije li to ona važna odgovornost za vlastito zdravlje, čak i u uvjetima gdje su prave i nepatvorene istine rjeđe od jackpota?
