Jedna od najvažnijih stvari koju očekujemo od liječnika, fizioterapeuta ili drugog medicinskog djelatnika, pored postavljanja točne dijagnoze i određivanje najbolje moguće terapije jest i prognoza o tome kako i u kojem smjeru se određeno oboljenje može i hoće razvijati. Hoće li napredovati? Hoće li ga liječenje zaustaviti ili potpuno ukloniti? Kakve su šanse za potpunim oporavkom? Za djelomičnim oporavkom? I još mnoga pitanja koja se sasvim logično i opravdano postavljaju a vezana su uz doglednu budućnost oboljelog. Pitanje iznad svih ovih pitanja jest može li medicina, a s njom i medicinski djelatnici uopće, odgovoriti na njih i ako može sa kojom sigurnošću? Degenerativna oboljenja sustava za pokretanje poseban su problem. Prognozirati napredovanje simptoma kod jedne hernije diska, koštanog trna u samoj kralježnici, oštećenja hrskavice u zglobu ili čak i upale tetive može biti vrlo teško, a nekad i nemoguće. Mnoga istraživanja na velikom broju oboljelih pomažu nam da stvorimo sliku o tome što se može dogoditi ukoliko se sprovede ovakvo ili onakvo liječenje ili u koliko se ne sprovede nikakvo liječenje. No i ta je slika vezana uz postotke, te je vrlo teško primjenjiva na točno određenom bolesniku. Osim toga sama degenerativna oboljenja imaju vrlo nezgodan karakter i vrlo se često ponašaju posve svojeglavo. U određenom postotku dobro reagiraju na jedan, u drugom postotoku na drugi način liječenja, dok neka ne reagiraju uopće. Ponekad se sam degenerativni proces uspori sam od sebe, ili se posve nenadano ubrza. Sve to, te još neki drugi vrlo specifični detalji dovode do situacije u kojoj jedno te isto liječenje sprovedeno kod dvoje ljudi sa istom dijagnozom može polučiti sasvim različite rezultate. Zatim jedno te isto oboljenje kod dvoje ljudi napredovati može posve drugačije, te preuzeti sasvim različite oblike. Ako je u cijeloj toj šumi često nemoguće snaći se liječniku ili terapeutu, koliko teško može tek biti pacijentu? Valja razumjeti da je prognoza o mogućem razvoju nekog degenerativnog oboljenja upravo to- samo prognoza. Neki liječnici znaju pola u šali, a pola u zbilji reći da je točnost njihovih prognoza onolika kolika i ona meteorološka. Promjenjivo oblačno sa kišnim i sunčanim razdobljima. Sve u svemu, dan može biti kišan, ali i sunčan, što zavisi od mnogih faktora koje nije moguće predvidjeti. Upravo u ovom detalju leži i najvažniji razlog različitih liječničkih mišljenja kod istog pacijenta, a time i prijedloga za različite terapijaske postupke u istom slučaju. To je i razlog poradi kojeg se odluke o smjeru liječenja pacijenta koji boluje od neke degenerativne bolesti lokomotornog aparata najbolje donose interdisciplinarnim dogovorom, u ovom slučaju između ortopedije i fizioterapije, a ako je potrebno i neurologije. Iako je tako najbolje, takav se dogovor u hrvatskim uvjetima ne događa uvijek. Često je pacijent osuđen na duga čekanja i obijanja pragova specijalista, te skupljanja različitih mišljenja, često različitih. Ipak, strpljenje se isplati, čak i u ovom našem, ne baš najsretnijem okruženju. Valja priznati i još nešto. Mnogo toga još ne znamo o samim degenerativnim oboljenjima, a s tim neznanjem i naše prognoze nisu onoliko točne koliko bi smo mi ili pacijenti željeli. To neznanje trebalo bi biti tek poticaj za zajednički napor liječnika, terapeuta i pacijenta da u konkretnoj situaciji, sa dostupnim dijagnostičkim i terapijskim metodama učine najviše što je moguće. Upravo to razumijevanje pacijenta da medicina nije svemoguća, a da u liječenju degenerativnog oboljenja mnogo toga zavisi i od njega samog, može u praksi dovesti do odličnih rezultata i tamo gdje se oni ne očekuju. Zapravo, prognoza tijeka oboljenja trebala biti tek izazov za sve uključene u proces liječenja, nikako završna i nepromjenjiva činjenica.