Topliji zrak poput kakvog mamca djeluje na ljude koji žurno odlaze iz svojih zatvorenih domova van - u Prirodu. Naglo probuđeni iz zimskog sna,, obasjani jarkom svjetlošću, svi izgledaju vrlo lijepo i privlačno. I mladima i starima, na proljeće je samo jedno na pameti: Kako zadovoljiti potrebu, koja se redovito javlja u ovo vrijeme. Kako i gdje pronaći, ugledati, a zatim, bude li sreće dosegnuti i dotaći pa stisnuti šaku i povući objekt žudnje. Pa nakon njega drugi. I drugi… Stari su tvrdi i oštri, grubi i žilavi. Čak i oni koji su prošle godine bili itekako privlačni, a nekim čudom uspjeli izbjeći općoj pomami. Ali novi naraštaj, mekan i sočan, to je ono što se traži…No baš zato što su tako poželjni, vrlo su dobro čuvani. Njihovi roditelji brižno paze i spremni su čak i ozlijediti one koji prehrabro pokušavaju. Za to je potrebno iskustvo. Prije je to uglavnom bila zanimacija muškaraca. Izjutra bi odlazili skoro, pa na prave pohode, koji bi se predvečer završavali hvalisanjem o broju prisvojenih mladica. Neki su ih znali obraditi i 200 po danu. Sada to vrlo često rade i žene. Ja ih viđam. Sada to rade i djeca i starci. Sada to rade svi. Odlaze u grmlje, u žbunje i makiju, najčešće daleko od znatiželjnih pogleda prolaznika i traže. A kada nađu, ne prezaju ni pred čim da dođu do cilja. Grmlje šušti, trese, krca i lomi. Grane pucaju. Mnogi su se ozlijedili pokušavajući. Kao da u tom trenutku izgube glavu. Mahnito, bez opreza kreću naprijed, naprijed. Još! Još! Kada svoj cilj napokon ostvare, ispuste uzdah zadovoljstva a nevinu mladicu, netom otkinutu od zaštitničkog roditeljskog krila, grubo pridodaju stručku ostalih šparoga u ruci. * * * Nakon doručka (šparoge s jajima), čitam novine: Pao strop na ženu koja se liječila u bolnici… Pa se po drugi put odlomio komad nebodera i tresnuo o tlo. To u zapadnim zemljama direktno ide pod rubriku "zanimljivosti". Ali kod nas je to, nažalost, crna kronika. Ili još gore-kronika dana. Izvješće s bojišta. Da, dragi Vi, s bojišta. Mi smo u ratu s gradom. Šparoge su bile kamuflaža, da me ne prokuži. Naime grad nas želi ubiti. Pula je svoje žitelje željela ubiti eksplozijom plina… Rijeka planira atentat betonom. I borba se zahuktava. Kad-tad past će prve žrtve u ratu ljudi i grada. Ovo su samo najave. Vrijeme radi za protivnika. Svakim danom smo sve ugroženiji. Vrijeme je za protuudar. Na sreću, uspjeli smo se organizirati, pa sada već imamo nekoliko smrtonosnih oružja: Prvo: fontane. Imamo ih na svakom kraju grada. Prije svega taktičko oružje, služe uglavnom za zbunjivanje protivnika koji ne očekuje takve poteze. Drugo parkirališna mjesta. To je već pravo, prvoklasno oružje. Gradnjom istih se protivniku oduzima municija, što nam omogućuje više manevarskog prostora. Parkirališta služe kao svojevrsne sigurne zone, na kojima smo zaštićeni od betonskih udara iz zraka. Treće: trgovački centri. Čvrste, montažne zgrade koje se bore na strani ljudi. Sigurne od urušavanja. Sagrađene od lakih materijala kako bi u eventualnom slučaju izdaje i promjene strana predstavljali što manju opasnost za populaciju. Četvrto: karneval. Vojni mimohod građana kroz samo središte protivnikovih snaga. Služi za plašenje protivnika. Naime, kao kod životinjskog svijeta, tako se i u borbi ljudi i gradova gubici obaju strana minimaliziraju na način da se svaka borba pokuša izbjeći, a protivnik odrediti usporedbom fizičkog izgleda ili simboličkim, ritualnim odmjeravanjima snage. Građani su u toj vrsti borbe daleko nadmoćniji i redovito jednom godišnje brojnim ljudstvom i mehanizacijom utjeravaju strah u kosti velikom gradu. Ne dajte se! Pobijedit ćemo, ako budemo složni!