Treba pričati o debljini, jer ona jest problem, kako zdravstveni, tako i estetski. Posebno je jedan njen segment važan i često puta zanemaren, a to je pitanje "ovisnosti" o hrani.
Gladovanje, nervoza i frustracija izazvana pogledom u ogledalo samo je mali dio mučenja koje se intenzivira svakoga proljeća. Beskrajni savjeti za mršavljenje, nadrimatematika koja se bavi izračunom broja unesenih i potrošenih kalorija, fotografije idealnih tjelesnih dimenzija, koje su za običnog čovjeka onoliko nedostižne koliko i putovanje na mjesec. A čemu sve to? Svi znamo da dijete ne djeluju. Izgubiš tri, pa onda dobiješ šest kila. Za one tri se namučiš kao pas, a onih šest nabiješ dok si rekao keks. U svakom slučaju uzaludan trud. Samo posebno uporni ljudi sa dozom mazohizma smršave više u kratkom roku, ali i dobiju više čim padnu prve jesenje kiše.
Pa opet, treba pričati o debljini, jer ona jest problem, kako zdravstveni, tako i estetski. Posebno je jedan njen segment važan i često puta zanemaren, a to je pitanje "ovisnosti" o hrani. Naime, velika većina pretilih ljudi će u momentu iskrenosti reći kako jedu mnogo više kada su nervozni ili pod stresom. Ne samo da tada jedu više, već je i kvaliteta te hrane svedena ispod prihvatljivog, pa je natrpavanje picama, prženim krumpirićima, kolačima i čokoladom ustoličeno kao instant lijek protiv akutnog nezadovoljstva. Fiziološki to ima svoje opravdanje, pa ako i nije sociološki i zdravstveno toliko štetno kao pušenje i konzumiranje alkohola, štetno ipak jest. Kada stvari dođu do gornje točke izdržljivosti, odlučujemo se na dijetu i to najkraću moguću, sa maksimalnim rezultatom. Takvo mučenje dalje rezultira dubokim nezadovoljstvom, jer svoju "ovisnost" i možda jedini izlaz iz svakodnevnih briga i problema nismo zamijenili ničim drugim, niti je kakvo drugo zadovoljstvo ušlo u našu svakodnevnicu.
U mojoj se praksi rekreativni sport pokazao kao dobra zamjena. Osim što troši energiju, proizvodi i osjećaj prirodnog umora i smirenosti, posebice odmah nakon vježbanja. Naravno da se to ne događa odmah prvoga dana, ali je vrijeme prilagodbe vrlo kratko i traje tek nekoliko tjedana. Tek tada možemo polako modificirati prehranu i to malim i postupnim zahvatima, prvo na njenoj kvaliteti (smanjivanje količine masnoća i visoko obrađene i konzervirane hrane), a tek naknadno u kvantiteti (smanjivanje kalorične vrijednosti obroka). Cijeli postupak, doduše, zahtjeva duži vremenski rok, nekada možda godinu dana ili više, što često odbija ljude da ga uopće i pokušaju primijeniti na sebi. Ali, takav pristup ne izaziva novi stres, te je mnogo efikasniji i zdraviji ako se zna da se kile izgubljene na ovaj način teško ili nikako ne vraćaju natrag.
