Analize pokazuju da godinu dana nakon infarkta pretile osobe izgube, u prosjeku, oko 0,2% kilaže, makar se zna da debljina znatno doprinosi riziku
Nitko ne voli biti bolestan. Ili, da se malo drugačije izrazim, ugodno je osjećati se zdrav. Stoga je zanimljivo promatrati kako se ljudi ponašaju pod pritiskom bolesti. Hoće li poduzeti apsolutno sve kako bi ozdravili i kako se bolest ne bi ponovila?
Nažalost, nekakav standard predstavlja zobanje šarenih tableta uz uvjerenje da je to dovoljno za rješavanje problema. Sve izvan toga je čista fantazija, jer je dekomodacija prevelika. Analiza pretilih osoba, koje su preboljele infarkt, pokazuje da ne postoji dovoljno volje za suočavanje s viškom kilaže, pa makar se zna da debljina znatno doprinosi riziku. Pokazalo se da godinu dana nakon infarkta oboljeli izgube, u prosjeku, oko 0,2% kilaže. Za stokilaša to znači 20 deka. Drugim riječima, čak ni suočavanje sa smrću nije dovoljan motiv za promjene.
Slično je i kod bolesnika od raka. Analiza oboljelih pokazuje da su promjene u strukturi prehrane nakon postavljene dijagnoze minimalne. Tek 20% onkoloških pacijenata konzumira dovoljne količine voća i povrća, a tek svaki dvadeseti je spreman na korjenite promjene prema zdravom životu. Nije ni čudno da su rezultati liječenja loši. Znate, bolest se ne javlja po slučajnom uzorku, već kao posljedica dugotrajnih opstrukcija, koje tijelo više ne može tolerirati.
Ali, zbog čega takav otpor prema zdravim promjenama? Više je razloga za to. Prvo, malo koji liječnik tome poklanja pažnju. Možda slijepo vjeruju lijekovima, a možda očekuju i velike otpore kod pacijenata, koje će biti naporno kontrolirati. Zbog toga su bolesnici prepušteni sami sebi i vlastitoj inicijativi. U današnje vrijeme zaista nije teško doći do informacija koje mogu doprinijeti vlastitom boljitku. No, mnogi drže da je svaka promjena prevelik napor i odricanje, pa sav ulog prebacuju na medikamente, nadajući se da će oni neutralizirati i bolest i štetne navike. (Ako liječnik nešto ne naglašava, onda to nije ni potrebno.) Sklonost liniji manjeg otpora duboko je ukorijenjena.
Nešto od toga zapažam i kod korisnika MMS-a. To su često ljudi s ozbiljnim zdravstvenim tegobama. Dio njih fušari od početka (u svemu vide prepreke), a dio njih ne shvaća da nije cilj piti MMS na redovitoj bazi, već je cilj očistiti organizam i zadržati takvo stanje, tako da nam MMS više nije potreban. U principu, daleko najbolje prolaze oni koji ispravno rezoniraju problem i vlastiti udjel u problemu. I koji se neće bojati promjena. Uh, kako to lijepo zvuči.
