Prerano posezanje za radikalnim kirurškim rješenjima uopće nije rijetka pojava. Mislim na rješavanje problema skalpelom u situacijama kada je jednostavno praćenje stanja barem jednako dobro. Rak prostate jedan je od takvih slučajeva. Incidencija ovog raka ne raste znatnije zadnjih godina. Zapravo, određeni porast pripisuje se metodama ranog otkrivanja, ali taj porast ne odnosi se na forme raka koje se brzo šire i završavaju fatalno. (Rana detekcija svakako ima i svoju tamnu stranu. Štošta se dijagnosticira što zapravo ne treba liječiti, ALI SE IPAK LIJEČI. To baca ljude u očaj, jer misle da su ozbiljno bolesni, iako možda i nisu. Pretpostavlja se da pokušaji rane detekcije kod starijih VJEROJATNO I POVEĆAVAJU SMRTNOST, UMJESTO DA JE SMANJUJU.) Usprkos tome, BROJ OPERACIJA KIRURŠKOG UKLANJANJA PROSTATE RASTE ČAK DO 35% GODIŠNJE. Medicina je uvijek bila sklonija radikalnijim rješenjima. Što je još gore, IZGLEDA DA AGRESIVNE TERAPIJE UOPĆE NE UTJEČU POZITIVNO NA STOPU PREŽIVLJAVANJA. Konzervativni tretman raka prostate (promatranje i hormonska terapija) umjesto rezanja često je i najbolje rješenje, pogotovo za starije muškarce, ako je statistička procjena duljine preostalog života manja od 10 godina. Naime, u najvećem broju slučajeva rak prostate raste vrlo sporo i ne širi se na druge organe. Takvi ljudi obično žive jednako dugo kao i preostala populacija. Prema nalazima američkih autopsija, 30% mlađih muškaraca (do 40 godina) ima barem mikroskopski rak prostate. IZNAD 85 GODINA SKORO SVI. Međutim, svega 1% umire od toga. (Pogotovo) za generaciju iznad sedamdesete važi: DALEKO JE VEĆA ŠANSA UMRIJETI S RAKOM PROSTATE, NEGO OD NJEGA. Operacija odstranjenja prostate (prostatektomija) je rizičan zahvat. (Ne primjenjuje se samo kod raka prostate, nego i kod benignog povećanja prostate.) 2% operiranih, starijih od 70 godina, UMIRE U ROKU OD MJESEC DANA NAKON OPERACIJE, najčešće zbog većih srčanih komplikacija. (Prema jednom istraživanju, stopa preživljavanja je veća UKOLIKO NIKAKAV ZAHVAT NIJE PODUZET.) A i bolest se često vraća. Dakako, ne na prostatu, nego na druge organe. Uz ostalo, KIRURŠKO LIJEČENJE, SAMO PO SEBI, MOŽE UZROKOVATI ŠIRENJE RAKA. Svako zarezivanje tumorske mase (uključujući i biopsiju) nosi potencijal smrtonosnog metastaziranja u udaljene organe. (Kod raka dojke to je već dobro dokumentirano, a pretpostavlja se da isto važi i za druge organe.) Neposredno nakon prostatektomije, KOD 85% OPERIRANIH NAĐENE SU STANICE RAKA PROSTATE U KRVOTOKU, iako ih je prije operacije bilo tek kod svakog četvrtog. Dakako, ovakva zastrašujuća saznanja obično se prešućuju. Da li se samo stvara veće zlo? Da li potencijalna opasnost tako postaje stvarna opasnost? Osim upitnih rezultata kirurgije prostate, tu su još i nus-pojave, koje smanjuju kvalitetu života. To se pogotovo odnosi na seksualne i urinarne funkcije. Pa još i inkontinencija. Mislite da se isplati žrtvovati? Hm, lijepo bih molio da ne budemo sebični i jednostrani. Rak prostate uvijek je popravljao statističke podatke o preživljavanju kod raka. ZAR SE ONDA MOGU OSPORAVATI REZULTATI LIJEČENJA? Važno je napomenuti da je radikalni kirurški zahvat indiciran u vrlo malom broju slučajeva. Tu mislim na rane slučajeve (1. stupanj), ograničene na samu prostatu, ali ne i na pripadajuću kapsulu ili bilo koje limfne čvorove. Okolina prostate mora biti potpuno „čista“. ALI, SLUČAJEVE LOKALIZIRANOG AGRESIVNOG RAKA GOTOVO JE NEMOGUĆE OTKRITI. A latentni, spororastući rak bespredmetno je agresivno tretirati. Malo ironično, zar ne?