Ima li neki način da većina sazna da je većina? Ima. Da se pokažu. Da se svi skupe na jednom mjestu, prebroje i zaključe: Jeb..e, kol'ko nas ima!
Bio sam na protuvladinu prosvjedu u Zagrebu. Gledao ljude oko sebe. Normalni ljudi. Stari, mladi, sredovječni. Normalni ljudi. Kažu, ne sviđa im se situacija u kojoj se nalazi država. No, ustvari, ne sviđa im se situacija u kojoj se nalaze oni sami. Što je, u neku ruku, ista stvar. Jer oni sami su ta država. Svatko ima svoje razloge, svoju priču. Svoj otkaz, malu plaću, nemogućnost zapošljavanja. Uskraćeno dostojanstvo, ponos i užitak života na planeti. Problem za koji se ne više ne vidi ni dugoročno ni kratkoročno rješenje, sada se pretvorio u zahtjev za smjenom vlasti. Jer, što drugo?
Kako državom Hrvatskom već neko vrijeme upravlja udruga građana, nazvana Hrvatska demokratska zajednica, nekako je za očekivati da se tu udrugu smatra odgovornom za to loše stanje. Sada su ljudi na ulicama i traže da se HDZ… makne.
No, deset tisuća građana u glavnom gradu i stotine i tisuće po drugim gradovima premalo je za promjene. To svakako nije većina Hrvata. A u demokraciji, vladavini naroda, većina bira tko će i kako vladati.
A kako većina zna kada je većina?
Postoje statistike i ispitivanja javnog mijenja na temelju kojih se procjenjuje mišljenje većine. Sudeći po nedavnim ispitivanjima, velika većina Hrvata podržava smjenu vladajućih. Ali, to nije dosta. Jer, to nije službeno. A službeno ispitivanje građana i traženje većine zove se: glasanje. I to je svake četiri godine. Do sljedećeg službenog glasanja za novu vlast trebamo se strpjeti još minimalno nekoliko mjeseci. Građanima koji prosvjeduju to je predugo. Ako vladajući nisu dobri i vode zemlju u propast, zašto čekati? Zašto ih ne smijeniti sada, umanjiti štetu i ubrzati saniranje?
Dakle, ima li još neki način da većina sazna da je većina?
Ima. Da se pokažu. Da se svi skupe na jednom mjestu, prebroje i zaključe: Jeb..e, kol'ko nas ima!
Na svakom novom prosvjedu sve je više ljudi. Nekoga na izlazak na prosjede potakne brojka od sto ljudi. Nekoga tisuću. Nekoga deset tisuća. Kao i kod benzina, i ovdje postoje takozvane psihološke granice. Brojevi nakon kojih se odlučuje na akciju. Za sada se misli da je brojka od deset tisuća ljudi na glavnom trgu brojka nakon koje neodlučni sa sigurnošću mogu reći: „To nisu ekstremisti. Njih nema toliko. Brojka može biti tako velika samo ako su na ulicama obični ljudi. Ljudi poput mene. Znači, nisam sam. Idem pomoći. Idem im se pridružiti!“
Naravno da vladajući to ne žele. Zato se broj ljudi na prosvjedima stalno pokušava umanjiti. Igra upravljanja brojkama je počela. Svaki drugi dan zbiva se novi pokušaj proboja psihološke granice neodlučnih građana pred televizorom. A u međuvremenu se utječe na tu istu populaciju i njihovu psihologiju. Tisuće jedinki većine koja ne zna da je većina sjedi sama i razmišlja.
Jer, tu se donosi odluka od sudbini: Hoću? Neću? Je li mi ugodno? Može li biti bolje? Može li biti gore? Isplati li mi se gubiti vrijeme? Je li mi stvarno toliko loše? Hoću li ispasti glupa? Što ako me uhapse? Hoću li biti hrabra? Tko će sve biti tamo? Što ako od toga ne ispadne ništa? Što ako me netko vidi? Koliko ih je bilo danas? Je li to dovoljno? Je li mi stvarno toliko loše? Koliko ih je bilo danas?
photo: h-alter.org
