Svi se posvađali sa svima. Istovremeno, svatko razgovara sa svakim o mogućoj suradnji. Osim onih koji ni u kom slučaju neće razgovarati sa nekim. Jer su ovi drugi lopovi i prevaranti. Tako da vlada potpuni kaos. I živahno je na političkoj sceni.

U sjeni tih događanja, proslavio se još jedan 1. maj. Ili prvi svibnja. Na dva načina. Jedan je tradicionalni prosvjed u većim gradovima. Njime se želi ukazati na loš položaj radnika.

I pokazati da borba još ni izdaleka nije gotova. Međutim, na prosvjede nije došlo baš mnogo ljudi. Što sugerira da je borba ipak gotova.

Drugi način proslave je tradicionalni grah. Što je to? Grad s gradskim novcima skuha grah svojim građanima. I onda im gradonačelnik ili neki s vlasti dijele taj grah. A građani ga jedu i zahvalni su. Kakve to ima veze s pravom radnika? Nikakve.

Ali događaju se zanimljive stvari. Gotovo redovno dešava se, kao što je bio slučaju u Splitu, da ima manje porcija graha nego što ima gladnih građana u redu. Jer valjda gradske vlasti nisu potrošile dovoljno tuđeg novca da skuhaju točno ili više porcija graha. I onda nastaju problemi.

Građani brzo shvate da će tu biti problema. Naravno, ne shvate da su gradske vlasti nesposobne skuhati dovoljno graha a kamoli voditi grad. Ne, oni shvate da samo čekanje u redu neće biti dovoljno. I da će biti potrebno primijeniti silu da bi se dobila porcija. I tako su se ljudi skoro potukli. Zbog kuhanog graha.

– Ja volim grah. I ako ga ne dobijem, ja sam spreman poginuti ovdje.

– Ja uopće nisam tu zbog graha...

– Nego?

– Zbog uzbuđenja. Napetosti. Neizvjesnosti. Adrenalina. Tučnjave. Straha. To je ono što me podsjeća na revolucije. To je ono što podsjeća na pravi prvi maj. Na borbe radnika.

– Pa to još i ima smisla.

– Itekako ima. A srećom, ovi naši nikad ne skuhaju dovoljno. Znaju oni što narod voli.