Izgleda da je Hrvatska država pretjerala u svojim nastojanjima da se Zapadu prikaže kao zemlja predivne netaknute prirode. Dok nismo počeli s tom kampanjom za nas su znali samo putnici namjernici koji tu dolaze već 20 godina ili ljudi koji su ovdje zalutali kakvim poslom pa su, vidjevši ljepote, odlučili ljetovati. Plus neki njihovi poznanici dovoljno hrabri ili dovoljno naivni što su se dali nagovoriti na Kroejšu. Od kada su naši počeli sa intenzivnim bombardiranjem stranaca slikama mora i otoka, šuma, kamenjara, riba i najzad ptičica, ovi su se zamislili: "Čovječe, tamo je dobro. Toga nema kod nas". A ako im u tom trenutku do mozga dođe da smo od većih europskih gradova udaljeni par sati vožnje, rezultat je neizbježan. Pioniri su već tu. Sigurno ste već ljetos zamijetili horde mladih ljudi sa ruksacima i vrećama za spavanje na leđima. Studenti na proputovanju. Stotinu eura u džepu, putovnica i dobre cipele. Sve ostalo skuplja se po putu. Oni su preteče svojih roditelja. Sve miriše na masovni turizam. Osim tih pionira, koji su tu zbog mladosti, u Kroejši nailazimo na još dvije vrste preteča turista. Avanturisti i kriminalci. Prvi su tu da bi ronili, jedrili, skakali, plovili, penjali se, lovili, ševili, fotografirali, jeli. Sve je dobro, sve je novo. Sve je još neisprobano. Neviđeno. Neiskušano. Izazovno. Prestižno. Ali legalno. A drugi, drugi su pravi. Oni koji teže za nečim jedinstvenim, neponovljivim. Unikatnim. I najzad - zabranjenim. Prstaci. Amfore s potopljenih brodova. Maloljetnice. Maloljetnici. I ptičice na gulaš. Javnost ih je tek nedavno postala svjesna. "Na televiziji je bilo da je neki Nijemac krao keramiku sa potopljenog broda." No, kasnije se saznalo da nije jedan, već je to bila organizirana grupa, ekskurzija ljudi koja je do saznanja o tome došla preko Interneta. Preko svojevrsne turističke agencije. A ovaj novi slučaj? Oko pet tisuća ptica pronađeno je na slovenskoj carini. Švercali ih Talijani kako bi njihovi gurmani u toplim restoranima uživali u nesvakidašnjim specijalitetima. Ptice ubijene puškama u hrvatskim šumama, livadama… Pitamo se: "Zašto ne love svoje ptice, nego ubijaju naše?" 1. zato jer ih tamo više nema u tolikom broju i 2. zato jer ti ovdje neće nitko ništa. Možda se pitanje čini banalnim, ali kako netko može pokokati toliko ptica, pa i toliko mrava, a da prođe nezamijećen. Gdje i kako? Uza sve ove policajce, kojih imamo koliko i Njemačka. Ne ide mi u glavu. I drugo banalno pitanje: Kako netko može prošvercati toliko ptica, pa i toliko mrava, a da ga nitko ne skuži? Uza sve naše revne carinike koji su donedavno tako savjesno provjeravali jesmo li uvezli 1, 2 ili 3 litre ulja i mlijeka. I koji tako samouvjereno, sveznajuće pitaju: "Za prijaviti?" "Bunker je prazan?". A čitavo to vrijeme kroz prste im klizi, iza leđa prolazi jedino pravo blago koje imamo - netaknutu prirodu. Ako je opravdanje naših carinika u profesionalnosti krijumčara, u vješto sakrivenim pticama, kako to da su ih našli Slovenci? Jeste li vi ikada jeli ptice pjevice? A je li vam to ikada palo napet? Kakvi su to umovi koji uživaju u tome? Neiživljena bagra kojima je dostupno sve osim onog zabranjenog. Koji žele imati ili jesti ono što nema nitko. Znaju da je i zabranjeno dozvoljeno, ako se dovoljno plati. O tome se radi. O lovi. A kada se lova spoji s našom propusnošću granica i bogatstvom prirodnim resursima, dolazimo do savršenog recepta - češljugara na lešo. A ja naivac mislio da je ta ptica posebna i jedinstvena zbog svojega pjeva. I da su sve one ptice, tako temeljito očerupane, zaleđene i uskladištene, jedinstvene zbog svojega pjeva. Koliko biste platili da čujete češljugarev pjev? A koliko biste platili da je slušanje toga pjeva zabranjeno? A pazite sad, koliko biste platili da je češljugar, čiji biste pjev mogli čuti, posljednji na svijetu? Zadnji primjerak svoje vrste. Jedinstven. Biste li ga prije pojeli, ili poslušali? Blago golubovima…Beznačajni su.