Upit: Prije tri mjeseca sam imao rupturu Ahilove tetive koja je tada i operirana. Nosio sam visoki gips 25 dana i još 25 dana niski gips. Nakon toga mi je prepisano mirovanje narednih 5 dana i tek onda se krenulo sa fizikalnom terapijom, koja je uključivala tretman ledom i grupne vježbe za jačanje noge. Nakon 10 tretmana isključuje se led i uvodi terapija magnetom i IFS. Otečenost noge, a naročito stopala je dosta smanjena, dobilo se i na pokretljivosti skočnog zgloba, ali ostala je neelastičnost Ahilove tetive, kontraktura koljena i kvadriceps je skraćen. Sve mi se čini da ovaj oporavak ide dosta sporo i preležerno, pa sam se odlučio potražiti dodatni savjet. Zanimalo bi me koliku ulogu bi imalo uvođenje tretmana ultrazvukom, i da li je po Vama vrijeme za veće opterećenje. Moram napomenuti da je postoperativi tijek bio uredan bez ikakvih komplikacija.
Odgovor: Ruptura ahilove tetive nije tako rijetka ozljeda. Srećom, lako ju je prepoznati, te se uspješno liječi operativnim spajanjem, nakon kojeg slijedi dosta dug postoperativni rehabilitacijski postupak. Netom po operaciji, tetiva, zajedno sa pripadajućim skočnim zglobom stavlja se u mirovanje, bilo sadrenom longetom, gipsom ili u novije vrijeme plastičnim ortozama. U zavisnosti od tipa puknuća, kao i od tipa operativnog zahvata imobilizacija traje različito, ali rijetko kraće od 6 tjedana. Po skidanju imobilizacije i procjeni stanja slijedi fizioterapijski postupak. Uobičajeno on započinje obzirnim razgibavanjem, hladnim, ili toplo-hladnim procedurama, u kombinaciji sa elektroterapijom. Kasnije se nastavlja primjenom i ostalih fizioterapijskih metoda, poput ultrazvuka, masažnih i manipulativnih tehnika na samoj tetivi, kao i specifičnih vježbi za oslabljele mišiće potkoljenice, natkoljenice i stopala. Slijede propriocepstivne vježbe, a potom i agresivnije vježbe snage i istezanja. Konačni cilj je hodanje bez bolova, te povratak u normalni dnevni ritam. Uobičajeno tetiva ostaje trajno zadebljana. Ukupni oporavak traje između četiri i šest mjeseci. Rehabilitacija sportaša poslije rupture ahilove tetive nešto je složenija, naročito u skakačkih sportova. Poseban problem zna predstavljati povratak pune pokretljivosti skočnog zgloba, a s njim i specifičnih fizičkih sposobnosti vezanih uz skok i doskok. Naročito valja imati na umu zglobnu hrskavicu, koja tijekom dugotrajnog mirovanja postaje osjetljiva na nagla fizička naprezanja. Osim toga, snaga mišića na cijelom ekstremitetu proporcionalno slabi, a sve poradi ograničenja oslonca na ozlijeđenu tetivu. Stoga oporavak ne završava nestankom bolova pri hodanju i laganom trčanju, već tek onda kada je cijeli ekstremitet u proporcionalnoj snazi i funkciji dovoljnoj za puno fizičko opterećenje u sportskom treningu ili natjecanju. U samom početku rehabilitacije podlošci za petu mogu smanjiti bolnost i nelagodu kod hodanja. Kasnije, naprotiv, mogu predstavljati smetnju u potpunom oporavku. Prerano i preveliko opterećenje tijekom rehabilitacije, uobičajeno za samoliječenje, rijetko dovodi do ponovne rupture ahilove tetive, ali može voditi k neugodnim bolnim stanjima karakteriziranim upalom same tetive, njene ovojnice ili hvatišta za petnu kost, koja se teško i dugo liječe. Neadekvatan postoperativni tretman prilikom kojeg je prisutno šepanje u dužem vremenskom periodu, također može potaknuti bolna stanja na tetivnim pripojima mišića nogu, kao i na razini zglobova kuka i koljena, te nešto rijeđe kralježnice. Stoga postoperativni rehabilitacijski postupak zaista valja sprovoditi u dogovoru i pod kontrolom fizioterapeuta.
