Moderna tehnologija često “vidi” i ono što ne zahtijeva tretman, a ipak se ponekad agresivno tretira. Tako se kod 10% osoba mogu naći žučni kamenci, koji nikada nisu izazivali nikakve simptome (bol, mučnina, problemi s masnom hranom i sl.). Vađenje takvih kamenaca podrazumijeva i vađenje žučne vrećice, a to može predstavljati daleko veću nevolju od kamenaca bez simptoma. Prema drugom istra­živanju, MRI pokazuje neki oblik ozljede koljena kod 40% populacije. Bez simptoma i bez ikakvog ozljeđivanja u povijesti. Svaki drugi snimak kralježnice ukazuje na neki problem, za koji simptomi ne postoje.

Posebno pitanje predstavlja vjerodostojnost samih nalaza. Osim nerijetkih anomalija, koje vjerojatno nikada neće prerasti u očitu bolest, ponekad će se registrirati i ono što faktički ne postoji. Recimo, na svaki pronađeni rak dojke, mamografija će pokazati i nekoliko lažnopozitivnih nalaza. Iza takvih lažnih nalaza često slijede tretmani, koji su sinonim za patnju. Ima li to smisla?

Drugi set problema nastaje kada je bolest s konkretnim simptomima nedvojbeno utvrđena i treba uslijediti liječenje. I tu medicina često ubacuje u petu brzinu (“za svaki slučaj”), iako to zna biti potpuno suvišno. Školski primjer je rak prostate. Čak i bez ikakvog liječenja rijetko ugrožava život, pa ipak se provode radikalne operacije uz zračenje i slične dodatke. Mnogi pacijenti nakon tretmana ostanu s trajnim oštećenjima. Inače je dobro poznata činjenica da se kod 80% muškaraca iznad 70 godina starosti može pronaći rak prostate. Većina prođe neregistrirano. Možda ćete reći da baš svaki rak treba tretirati (bio opasan ili ne), jer prevencija spašava živote. Statistika smrtnosti od raka prostate ne podupire tu tezu. Ona se već tridesetak godina ne mijenja, bez obzira na radikalan pristup. Mogli bi reći i ovako: većina bi preživjela i bez liječenja. Ni velika radikalnost kod raka dojke ne doprinosi većem preživljavanju. Jednostavnim rječnikom, to dodatno ne pomaže.

Nerazumno radikalno tretiranje posljedica je stava da je medicinski sustav jedini i isključivi zaštitnik našeg zdravlja. Ali, to je bezobrazno negiranje izuzetnih samoiscjeljujućih sposobnosti, koje svi posjedujemo.

Evo, recimo, moždani udar zvuči krajnje opasno i nemalo puta zaista završava fatalno. Zbog toga se na svaku naznaku udara pali crvena lampica i dugme za paniku. Usprkos standardnom razmišljanju, mnogi su preživjeli moždani udar tijekom života, a da ništa specijalno nisu zapazili. Tijelo je saniralo svu štetu, a da komoditet svakodnevnog života nije bio narušen. Čak i neki oblici raka pokazuju spontanu regresiju ako prepustimo tijelu da ordinira.

Postoji i kampanja “manje je više”, gdje se liječnicima sugerira razumnija količina pregleda i tretmana. Sugerira se i popis procedura, za koje se smatra da donose više štete nego koristi. Nije logično da medicina stvara ikakvu štetu zdravima ili pretjeranu štetu bolesnima, bez obzira što dobre namjere ne bi trebale biti upitne.

Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]