- Što bi bilo da su s 1.000 kuna kaznili svakoga tko se bez razloga htio upisati u registar branitelja? Da su s 500 do 1.000 kuna kaznili svakoga tko mu je u tome pomogao? I da su s velikim kaznama otežali život svakome tko bi dotičnog i upisao. Bi li tada imali ovu tragikomičnu situaciju?
Željko Pervan na radiju komentira zabranu pušenja. Suosjeća s oštećenima. Ali, podsjeća slušatelje da je alkohol i dalje vrlo legalan i da se, ukoliko i dalje teže trovanju, mogu potpuno mirno oblokavati do mile volje.
Slažem se. Da se doista rješavamo otrova, riješili bi se otrova. Ova selekcija je licemjerna. Kao što je i vlast licemjerna. Ali, i to je početak. Samo da budu dosljedni. Jer, povijest zabranjivanja pušenja je bila smiješna.
Prvo zabrane pušenje. Pa vrate dim. Pa ukinu. Pa dopuste još koji dan. I onda konačno i definitivno zabrane. S velikim kaznama za neposlušne.
Prije svega, tu se vidi odlučnost vlasti. A onda se nazire i razina povjerenja u vlastite građane. Tj. vjera da će poštivati zakone koje je donijela Ona, Vlast koju su sami izabrali.
Bez kazne nikako.
A i ti građani pušači… Čim su im nabili visoke kazne, nema ih ni čut' ni vidjet'. Od pušača sam očekivao jači otpor. I neskriveno sponzorstvo i pomoć velike otrovne mame, duhanske industrije. I dileri i konzumenti trebali su se udružiti i prosvjedovati. Međutim, pali su šaptom pred jačim protivnikom. Kojim?
Kojim?
Čovjekoljubivom brigom za zdravlje susjeda svoga?
Osiguravajućim kućama koje žele da im klijenti budu zdravi?
Brigom za glad u svijetu i željom da se umjesto duhana sade krumpiri?
Nešto četvrto?
Koji god slučaj bio posrijedi, posljedice utjecaja nekog većeg interesa podudaraju se s mojim malim željama. Ne volim dim.
No, vratimo se kaznama.
Za gosta koji zapali cigaretu u kafiću bez dozvole za pušenje: 1.000 kuna. Za konobara koji ga nije spriječio u njegovoj namjeri: od 500 do 1.000 kuna. Za ugostitelje kazne se kreću od 5.000 do 15.000 kuna.
I odmah više nema pušača. Nitko ne želi izgubiti novac.
Tijekom vikenda sanitarna inspekcija Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi obavila je nadzor u 921 ugostiteljskom objektu diljem Hrvatske te su izrečene i naplaćene 22 kazne. Mala brojka. Pogotovo s obzirom da se radi o prvom vikendu nakon zabrane kada su ljudi još zaboravni. Provedba zakona je, dakle, efikasna i brza.
Što bi bilo da su tako efikasni i u malo krućim stvarima? Da ne love samo dim?
Primjerice, da su s 1.000 kuna kaznili svakoga tko se bez razloga htio upisati u registar branitelja? Da su s 500 do 1.000 kuna kaznili svakoga tko mu je u tome pomogao? I da su s velikim kaznama otežali život svakome tko bi dotičnog i upisao? Bi li tada imali ovu tragikomičnu situaciju?
Da imamo branitelja koji nisu branitelji. Pušača koji nikad nije zapalio.
No, u slučaju branitelja nije bilo tako rigorozne kontrole. Dim je puštao na sve strane. Jer se ipak radilo o privilegijama izabranih i podobnih. A ne o zdravlju svih građana.
Popuštanje i propuštanje dima lažnih branitelja tijekom vremena izazvalo je takvu moralnu metastazu koju se vladajući boje i pokazati u javnosti. Ogroman crni komad podivljalog mesa iznutra proždire hrvatsko društvo. Stanice korupcije premrežile su čitavu državu i kao jasni simptom već dugo se odražavaju na licima građana. Bezvoljnost, razočarenje, nepovjerenje… Beznadnost.
Bolest. Nešto u tijelu ne valja. Treba liječiti, kada se već nije spriječilo.
Dijagnoza je potpuno jasna. Samo se netko treba usuditi… Rezati. Jer ukoliko se uklanjanje ne obavi, rak će postati tijelo. A zdravo tkivo postat će manjina. A tada…
Tada će manjina bježati. Jer u bolesnom tkivu se ne može rasti. Može se samo zaraziti.
Pušenje su, koliko toliko odlučno, riješili. Fizičko zdravlje nacije, dakle, imamo. Može li se slično napraviti i s onim važnijim? Stvoriti uvjete za osmijeh bez žutih zuba i bez kiselog smiješka srama?
