Upravo sam se vratio iz Francuske. Bio sam u Avignonu i Parizu. I mogu vam reći da mi je jako drago što sam se vratio nazad. Prva stvar koju sam napravio je bila da sam pogledao more i odahnuo. Kako je ovdje mirno… Prije tjedan dana bio sam u gradu od 12 milijuna stanovnika. Gužva, strka, užurbanost. Gomile turista. Gomile. Ljudi sa svih krajeva svijeta, svih boja kože i svih kombinacija odjeće. Vjerojatno su svi oni, kao uostalom i ja, čitav život slušali priče o tom slavnom gradu, o velikom željeznom tornju, o revoluciji… Gledao sam ih kako očarani stoje pred poznatim zdanjima, kako ih slikaju i snimaju. Kako ih spremaju za kasnije da bi ih mogli doma gledati u miru. I da bi drugima uz dokaze mogli govoriti: bio sam tamo. Guraju se u redovima da bi ušli u muzeje i crkve, da bi vidjeli spomenike. I ja sam bio među njima. Zajedno sa grupom Nijemaca gledao sam kamenu samicu u kojoj je sjedila Marija Antoaneta dok je čekala da joj odsijeku glavu. Divno, krasno, dakle to je ta samica. Može jedna fotografija mene i moje supruge sa tim u pozadini? Škljoc. Puno hvala, Merci. Danke schön! Komentar na poleđini slike: Uspomena na Pariz 2004, Giljotina. Povratak doma-šetnja uz more u Voloskom. Prije toga sok u Kastvu. Pridružuje mi se prijatelj, Dean kojega zovu Cigo. Zašto? Nemam pojma. Nikada ga nisam ni pitao. Cigo me upoznaje sa svojom djevojkom. Ana iz Argentine. Upoznali su se dok su skupa bili u Venezueli, tamo se zaljubili i… rastali. Onda je slijedila godina dana dopisivanja preko Interneta. Napokon je Ana spakirali svoje stvari i došla na ljetovanje kod dečka. U Hrvatsku. Gleda Ana sa kastavskog vidikovca Kvarnerski zaljev i ne može se prestati diviti. "To je tako lijepo", kaže… "Pa ovdje je predivno. Imate i more i planine i sve." Nekoliko stolova dalje dva domaća igraju šah uz pivu. A još dalje skupilo se društvo i uz boće raspravlja što je to prava pizza. "To je samo tijesto, salsa i mozzarela", kaže svjetski putnik. Ovo što nama prodaju, to nije ni P od prave pizze". Gleda Ana sve to i uživa. "Pa vi imate sve…" "Samo nam treba još više McDonaldsa i supermarketa", kaže Cigo. "Onda bi bilo savršeno." Na ovu zadnju se smijemo… Ana, a kako je u Argentini? Ona dolazi iz grada Cordobe, usred Argentine. Jedan i pol milijun stanovnika. U vrijeme krize gradom su harale horde siromašnih građana u potrazi za hranom… Prvu su počeli opsjedati tržnice. Jednostavno bi njih nekoliko stotina došlo na placu i pobrali sve sa štandova. Nakon toga su trgovci kupili oružje i ubili nekoliko lopova. No, praksa se nastavila, jer, što će drugo gladni ljudi? A hrana im je pred nosom. Ubrzo su počeli masovno provaljivati i u dućane…Onda više ništa nije radilo, jer su se svi bojali otvoriti vrata svojih trgovina. Kao iz filma Mad Max. A za sve su, kaže, krivi Amerikanci. Sve vrijedno je u njihovim rukama. Čitava Južna Amerika je njihova kolonija. Čak je i meso, koje Argentina proizvodi u velikim količinama i koje je među najkvalitetnijem na svijetu, čak je i to meso preskupo za stanovnike i namijenjeno je isključivo za izvoz u bogatije zemlje. Tako da građani Argentine gledaju u hranu koja pase na njihovim travnjacima ali su svjesni činjenice da je ne smiju pipnuti jer nije njihova. Sve u svemu, nije baš blistavo. Ali ovdje je tako divno…Samo, čini mi se da vaši ljudi nisu svjesni gdje žive. Pa zašto su ulice prljave? Zašto ne obraćaju pažnju na ljepotu koja ih okružuje? Hm…. Kako joj odgovoriti na to pitanje? Što joj reći? To je sa Hrvatima oduvijek bio problem. A čuj, tako ti je to… Kad netko nešto ima, a pogotovo kada je to dobio besplatno, onda to baš i ne cijeni. A ako još k tome nije vidio puno ostalog, nema to što ima s čime uspoređivati… I onda misli da je drugo i tuđe bolje. Jer, s televizije mu stalno pršte slike lijepoga života negdje drugdje, nasmijanih ljudi, luksuznih proizvoda, gradova i zemalja idealnih za život. Puna su usta hvale o državama punim spomenika, velikih povijesnih događaja i gradovima prepunih ljudi. I stalno mu se govori da je tamo civilizacija, uspjeh, napredak… I tako se, onome tko to vidi i čuje, život u nekom malom Voloskom, uz porciju friganih lignjica, čini tako…ne moderan. Ali, čini se da je upravo ta ne-modernost upravo magnet koji privlači one iz modernih centara užurbanosti. Oni sanjaju o pustim plažama, jednostavnim obrocima i razgovorima sa starosjediocima. O Voloskom. Jedni iz mira žele u užurbanost, a drugi iz užurbanosti u mir. Kružimo na ovoj planeti kao muhe bez glave. Uvijek je dosadno, uvijek tražimo nešto novo, drugačije. I nikako da stanemo.