ACL (u novije vrijeme se upotrebljava i kratica LCA) skraćenica je od «anterior cruciatum ligament», ili na hrvatskom prednje ukrižene sveze. Riječ je o vrlo snažnom unutarnjem ligamentu koljena, čije ozljede viđamo često u sportaša (bilo profesionalnih ili rekreativnih), a nakon kojih je oporavak redovito dug i kompliciran. Da bi razumjeli značaj ovog ligamenta u cijelom sustavu koljena, važno je napomenuti da je zglobna čašica u najvećem zglobu u ljudskom tijelu (koljenu) vrlo plitka, a da glavica podsjeća na valjak. To s jedne strane omogućava veliku pokretljivost, ali s druge karakterizira cijeli sustav kao vrlo nestabilan i sklon ozljedama. Kako bi se smanjila mogućnost «izlijetanja» zglobnih tijela iz svojih prirodnih ležišta, koljeno je okruženo s nekoliko nivoa obrane. Prvi su svakako mišići, a oni oko koljena uvjerljivo su najjači u cijelom organizmu. Zatim je prisutan cijeli splet vanjskih ligamenata koji okružuju zglob i daju mu dodatnu čvrstoću. Na kraju, tu su i dva unutarnja ligamenta, zakopana duboko u samom koljenu, a zovemo ih prednja i stražnja ukrižena sveza. ACL sprječava da zglobna glavica ne «pobjegne» prema naprijed pri mnogobrojnim kretnjama, kako u sportskim aktivnostima, tako i van njih. Mehanizam ozljede, odnosno puknuća ACL-a zasnovan je na traumi i to takvoj koja vanjske sile usmjerava prema koljenu u smislu njegova forsiranog opružanja i rotacije. Primjeri za to su mnogobrojni, od pada pri skijanju, doskoka u odbojci, promjene pravca pri napadu u rukometu, pa sve do udaraca ili blokade potkoljenice u situacijama dok je tijelo još u pokretu (borilački sportovi, uklizavanje u nogometu i sl.). Najčešće je pri samoj ozljedi prisutna iznimo intenzivna bol praćena nastajanjem otoka i smanjenom pokretljivošću koljena. Za prvu pomoć treba upotrijebiti led kako bi se smanjila bolnost, te učiniti kompresiju elastičnim zavojem, a sve u nastojanju da se smanji nastajanje otoka. Nakon toga valja točno dijagnosticirati nastalu ozljedu. Pri prvom pregledu liječnik će nastojati iglom i špricom aspirirati (evakuirati) otok, te ako naiđe na krv, to će biti prvi znak da se vrlo vjerojatno radi o puknuću ACL-a. Osim toga, uklanjenje krvi iz koljena obično donosi i smanjenje bolova. Nakon toga slijede testovi za koljeno, te postavljanje konačne dijagnoze. Na žalost, rijetko je ruptrura ACL-a jedina ozljeda u koljenu. S obzirom na povezanost struktura u tom zglobu, kao i na snagu sila koje moraju biti prisutne ne bi li se ova ozljeda dogodila, u samom procesu njena nastajanja događaju se oštećenja i drugih koljenih struktura, od kojih najčešće strada maniskus, zatim kolateralni ligament (jedan od vanjskih ligamenata koljena), ponekad hrskavica, a rijeđe i stražnja ukrižena sveza (PCL). Kako bi stanje samog koljena bilo posve jasno (a to je nužno ne bi li se isplanirao najbolji način liječenja) postoje dva tipa dijagnostike. Prvi je MR (magnetska rezonanca), koja nam daje uvid u stanje mekih tkiva u samom zglobu. Ako je snimka jasna i nedvojbeno pokazuje što je točno oštećeno, valja pristupiti dogovoru oko daljnje terapije. U koliko postoje dvojbe oko toga što je točno oštećeno i pored MR-a (ni ovo nije 100% točna dijagnostička metoda), valja prije odluke o daljnjem liječenju učiniti artroskopiju, što je u osnovi mali operativni zahvat u kojemu se sa dvije sonde ulazi u koljeno, te vizualno pregledava njegovo stanje. Tek nakon potpuno jasne slike stanja koljena, kreće se u liječenje, o čemu više u slijedećem broju.