Ahilova tetiva, kao najjača tetiva u ljudskome tijelu ne puca baš tako rijetko kako bi se moglo činiti na prvi pogled. Njena snaga i debljina nije apsolutno osiguranje protiv ozljeda, naprotiv. Tijekom posljednjih sed-amnaest godina, koliko se bavim liječenjem sportskih ozljeda, zaista sam se nagledao rupturiranih tetiva, kako u nogometu i rukometu tako i u sportaša koji se bave različitim atletskim ili drugim disciplinama, bilo intenzivno, bilo rekreativno. Zajedničko svima njima jest da su nastale gotovo bez ikakvog upozorenja, prijašnje boli ili neke druge vidljive ili osjetne ozljede. Štoviše, koliko pamtim, nikada se nije dogodilo da jedna akutno ili kronično upaljena ahilova tetiva pukne. Vjerojatno je to tako stoga što tijelo pokušava smanjiti opterećenje na bolni ili već ozljeđeni dio, te tako veći dio opterećenja kod hodanja trčanja ili skakanja prebacuje na zdravu nogu. Pa kako onda i poradi čega pukne ahilova tetiva? U stvari prave razloge puknuća do danas nismo uspjeli odgonetnuti. Neki autori smatraju da je u podlozi potpune ili parcijalne rupture morao biti neki degenerativni proces. Drugi govore o smanjenoj opskrbi krvlju koja se događa s godinama, te to potkrepljuju statistikama koje naznačuju da su u starijih sportaša puknuća češća. No i ta teorija ima svojih nedostataka. Bilo kako bilo, puknuće valja prepoznati odmah kad se dogodi, te usmjeriti ozljeđenog prema kirurgu koji će učiniti što je hitnije moguće operativni zahvat, jer u protivnom riskiramo mnoge komplikacije. Tipično, ozljeđeni opisuju puknuće ahilove tetive kao kratku i vrlo oštru bol u predjelu potkoljenice. Neki opisuju i zvuk poput pucnja bičem, dok drugi govore o osjećaju sličnom udarcu. Nejasno je i zašto neki proživljavaju strašne bolove u tom trenutku dok drugi osim šepanja i osjećaja da "nije sve u redu" nemaju izrazitije bolnosti. Bez obzira na te početne razlike, po puknuću tetive slijedi otok i nemogućnost normalnog hodanja, uz bolove pri njegovu pokušaju. Ukoliko se sumnja na puknuće, odmah je potrebno odvesti ozljeđenog na hitnu pomoć, kako bi se učinila dijagnostika. Prvi test zove se "Thompsonov" i čini se tako da pacijent leži na trbuhu, dok liječnik ili terapeut pritisne mišiće potkoljenice. Ukoliko taj zahvat izazove kretnju u stopalu, tada nije riječ o potpunom puknuću, dok, u koliko pokreta nema, vjerojatno se radi o potpunoj rupturi, na koju će upućivati i defekt u tijeku same tetive (vizualni i pri palpaciji). Dalje, potrebno je učiniti ultrazvučnu pretragu, ili magnetsku rezonancu, kako bi se potvrdio nalaz, te nakon toga izvršiti i operativni zahvat spajanja puknute tetive. Naime, nema načina da tijelo samo popravi štetu kod puknuća. Štoviše, što je više vremena proteklo od puknuća do operacije, tim je operativni zahvat teži, jer se mišići skraćuju, a time postaje teže spojiti dva udaljena kraja. Sve to otežavati će kasniju rehabilitaciju, a time i vrijeme potrebno za puni povratak u dnevne i fizičke aktivnosti. Sve ovo naglašavam stoga što se povremeno puknuća dogode na malonogometnoj utakmici, jutarnjem joggingu ili sličnoj aktivnosti kada u blizini nema zdravstvenog djelatnika, te ova ozljeda ostaje neprepoznata, uz pretpostavku da je riječ samo o malo jačem uganuću skočnog zgloba. Postoperativno tetiva se postavlja u mir-ovanje bilo sadrenom longetom, bilo različitim vrstama ortoza, već prema savjetu liječnika operatera. Kasnije se sprovodi fizioterapija sa ciljem osposobljavanja mišića i ozljeđene tetive za punu aktivnost. Ukupni postoperativni oporavak traje u prosjeku tri mjeseca, a rezultati su dobri, te se sportaši mogu vratiti u puni obim sportske aktivnosti. Trajna posljedica jest zadebljanje tetive u predjelu puknuća, odnosno operativnog zahvata. Komplikcije su izuzeno rijetke. Kao zaštita u prvim tjednima aktivnosti postavlja se povišenje pod obije pete, što će smanjiti sile povlačenja.