Čovječanstvo, koje je stotinu godina trošilo gorivo na utrke formule1, 2 i 3, koje je uživalo u aeromitinzima sada se odjednom našlo u velikim problemima. Nafta je poskupjela! I ne vidi se kraj rastu cijena. Vrište političari više panično nego opravdano: Kako ćemo!?  Što ćemo! A sve će manje čuje pitanje-Kamo ćemo!?
Dragi Vi, ostajati ćemo tu gdje jesmo… Kakva ubitačna činjenica za zemlju koja je u posljednje vrijeme velik dio svojih kapaciteta uložila u izgradnju prostranih autocesta.
Široke rijeke betona što su se razlile našim nizinama i izbušile silna brda i planine  presušiti će prije no što smo se nadali. Ostaviti će nas sa velikim pitanjem ocrtanim na zbunjenom licu: Čime ćemo vraćati kredite za njihovu izgradnju?
Srećom, smanjiti će se smrtnost. Ali onda će se neizbježno postaviti sljedeće pitanje-tko će ih i čime hraniti. Rijeke betone protežu se kroz desetine kilometara plodne neobrađene zemlje. Ali cijene hrane u svijetu rastu, a njena kvaliteta opada.  Kako se hraniti, to je pitanje…
Tijekom vikenda boravio sam kod prijatelja na otoku Pagu. Suočili smo se sa neočekivanim problemom. Naime, ponuda na njihovoj tržnici prilično je oskudna, pogotovu u ovo vrijeme prije dolaska turista. Pošto su cijene u marketima proteklih godina bile niske, čini mi se da se stanovništvo pomalo odviklo od samostalnog uzgoja hrane. Ne bi bilo prvi put da čujemo: „Ne isplati se proizvoditi….“
Ali sada se situacija mijenja. Već su i cijene namirnica za običnu maneštru bile osjetne. A kvaliteta je katastrofa. Izbora nemamo. Dok ne niknu pomidori i tikvice koje smo posijali za svako kuhanje ovisimo o dućanima. Što god imaju, mi moramo pojesti. Jer nema ničega drugoga.
Takva situacija zatekla nas je na otoku. Ako je prebacimo u velike gradove, u kojima se gužvaju stotine tisuća ili milijuni ljudi, ne očekuje se neka blistava budućnost.
Priča se na sve strane da će poskupjeti hrana. A što će ovi u velikim naseljima, nego jesti tu skupu hranu? Koliko god da poskupi, morati će jesti. Nema izbora.
Poslije terorizma, dolazi nova velika preokupacija čovječanstva-glad. Dobro, ne budimo dvolični, glad je već odavno okupirala veliki dio čovječanstva. Ona postaje problem cjeline tek kada je počinju osjećati oni koji stvaraju osjećaj cjeline-najrazvijenije zemlje svijeta. Nakon što su stotinama godina resurse trošili na proizvodnju i reklamiranje čipsa, čokoladica i žvakaćih guma, sada se počinju ozbiljno pitati: A što ćemo mi zapravo jesti?
Pojedinci i udruge koje se bave ekološkom proizvodnjom, očuvanjem starih sorti sjemenja i razvojem održivih tehnologija poljoprivrede guraju se u marginu a država im osigurava minorna sredstva. Minorna u usporedbi s, primjerice, dodjelom nagrade Porin, Dore, izbor za pjesmu Eurovizije i sličnih zabava. A to su sve igračke kada se svote usporede s onima za proizvodnju i razvoj oružja.
Kada se sa tog aspekta razmotri bilanca čovječanstva(jer nije Hrvatska jedina tako rastrošna) dolazi se do davno donesenog zaključka. Čovječanstvo je jako ne-racionalno. I kada bi im sudio neki objektivni sudac, u čiju se ulogu sada uživljujem, vjerojatno bi, bez imalo grižnje savjesti mogao reći-pa tako vam i treba.
Međutim i nažalost, čovječanstvo nije jedan priglupi čovjek. Odmah kao olakotne okolnosti krivnje slijede slike gomile gladne uplakane djece. Oni nisu vozili trke formule, nisu se prežderavali u McDonaldsu i nisu sadili tulipane umjesto krumpira. Zašto bi ispaštali? Objektivi sudac pred tim pitanjem posrće. A trku nastavlja surova realnost. Kako je, tako je. Nema natrag. Vremena koja nam najavljuju i koja se približavaju očekuju svih, bez obzira na narodnost, spol, rasu ili dob. Ako se od najavljenog ne dogodi ništa, čak i otrežnjenje jednog uma velika je stvar.