Zamislite apsurda. U Saboru, mjestu gdje vojska stranačkih klimača diže ruke kako im šef naredi, raspravlja se o jačavanju uloge pojedinca u vlasti, o zakonu za izravni izbor načelnika i gradonačelnika. Uniformirani poslušnici uvjeravaju jedni druge da ljudi više cijene samostalne osobe i jake osobnosti. Iako duboko svjesni da taj zakon za njihovu sortu znači propast, oni ga ipak moraju izglasati, jer, nažalost, narod kojem služe tako hoće. Smiješno. To je, primjerice, kao da grupa navijača s Malte donosi zakon o sprječavanju nasilja na stadionima. Ili da Gotovina vodi radnu skupinu o suradnji sa Haškim sudom. - Proklet bio narod, misle si. - Pa što je njima? Ostat ćemo bez posla... Političari su u nezavidnoj situaciji. Postavljeni su između dvije vatre. U isto vrijeme moraju zadovoljavati narod kojem služe ali i odugovlačiti s mjerama koje bi ga doista zadovoljile. Bilo bi najboje da ne rade ništa. Ali opet moraju nešto raditi. Kako se izvući? Na isti način na koji se roditelji izvlače maloj djeci. Rastezanjem nade. - Mama, hoću biciklu! - Dat će ti tata kasnije, sada nemamo novaca, evo ti lizaljka... ili - Tata, ja bi veći džeparac! - Premlada si za to. Ubrzo, kada budeš velika, dati će ti mama. Do tada - evo ti lizaljka. i najzad -Mi bi izravno birali gradonačelnika! - "Izravan izbor župana i gradonačelnika u travnju 2005." (Vladimir Šeks, N. List, 14.04.2004.) Nakon što je rok prošao, a dijete opet zatražilo ono što misli da mu pripada, slijedi: - Mi bi izravni izbor gradonačelnika! - "U drugo saborsko čitanje upućeni su Vladini zakonski prijedlozi da o neposrednom izboru gradonačelnika, načelnika i župana - Hrvatska dobila još tri spomendana." (Index.hr, 23.09.2005.) Neposredni izbor odgođen je za daleku 2009. godinu. Dovoljno dugo da se ljudi zadovolje lizanjem nade i dovoljan broj mjesečnih plaća da od tada političari ne umru od gladi. Sreća za jedne i druge je rastegnuta. Tek što su taj problem privremeno otklonili, drugi im je već zasjeo za vrat. Ubrzo se (ponovo) predviđa početak pregovora sa Europskom Unijom. Unija će (bar se tako nadam) naše moćnike rasteretiti njihove moći, spriječiti bahatost i birokratizaciju. I to na jedini mogući način - njihovom smjenom. Naravno da zbog toga ulazak u Uniju nije u interesu glavonja. A opet - to je ono što narod kojem služe hoće. Što sada? Kako ući i ne ući? Kako služiti i biti služen. Zagovarati javni prijevoz i voziti Mercedes. Biti i ne biti, to je odgovor, rekao bi princ Hamlet. Osim narodu, političari se moraju izmicati i europskom pravosuđu. Suradnja sa Haagom jedan je od uvjeta ulaska u Uniju. Haag ih tjera da izruče Gotovinu. Izručivanje bi značilo(po njihovom mišljenju) revolt domoljubnog stanovništva. A revolt glasača - njihovu smjenu. Dakle, moraju izručiti i istovremeno ne smiju izručiti. Što uraditi? Opet isto - Odugovlačiti. Slučaj "Gotovina" traje već godinama, bez izgleda u bilo kakvo rješenje. Neizvjesnost je najbolja - zadovoljava svih. Haag misli da će se G. kad-tad izručiti a domoljubi misle da se neće. Posrednici ubiru profit. Tako žive vrhunski paraziti. Neprestano utiskuju nadu sa svjesnom željom da se nikada ne obistini. Žive od neostvarene sreće. Od rastegnute sreće. Ostvarivanje znači njihovu propast. A narod? U nadi je spas - glasi njegova poslovica.