Kako „Volim Hrvatsku“ može izreći gotovo svaki građanin koji zna govoriti, te uz dodatak strastvenog patosa dobiti i naklonost ostalih, dobivamo vođe prilično ograničenih sposobnosti
Prvi maj. Gomila ljudi u redu za grah. A prosvjedi propali. Uopće mi nije jasno što se događa? Je li kriza prošla, pa je sada opet sve u redu? Ili su došli topliji dani, pa su se smanjili računi za grijanje i odmah ima više novaca u kućnim budžetima?
Ili su ljudi odustali?
Bolje je dobiti i taj grah, nego gubiti vrijeme protestirajući… Za ništa. Još će se vjerojatno ići u zatvor, kao što se najavljuje dečkima koji su se u Radićevoj ulici sukobljavali s policijom, pokušavajući se probiti do Markovog trga i svrgnuti Vlast.
Uredno popisani, čekamo demokraciju da prođe pored nas i stane na našoj stanici. Neka sve bude po zakonu i propisima, mole i traže oni koji su zakone i propise stvarali i pisali. Čekajmo izbore, traže oni koji izbore propisuju. Ali, ni to nije tako strašno. Dan kada će se odrediti datum izbora je, ustvari, vrlo blizu. Ovisi o tome hoće li nas Europska unija propustiti u sljedeći krug.
Vlast očekuje pozitivni rezultat i val opće euforije. Koji bi onda zajahali i koji bi ih doveo do novog mandata. To, i mala pomoć prigodom prekrajanja izbornih jedinica. I možda koji neočekivani adut.
Samo što se, kako stvari stoje, mišljenje javnosti okrenulo. Piše se, i istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj, zemlji Hrvata, opet ojačao nacionalizam. I da sad oni ipak ne bi išli u Europsku uniju. Nego bi bili svoji na svome. A kako ni jedna od većih stranaka ne zagovara tu opciju, otvara se prostor za neke nove ljude. A kako novih ljudi nema, ponovo izviruju ljudi za koje smo mislili da su odavno nestali. I u novonastalom „jačanju nacionalizma“ žele priskrbiti koju plaću, položaj ili čak mirovinu.
Za vrijeme mog boravka na ovoj planeti, a otprilike sam toliko i u ovoj zemlji, nisam baš vidio da jačanje nacionalizma dovodi do lijepih stvari. Uglavnom pojedinci i grupe zagovaranjem određenog, jednostavnog zajedničkog cilja promoviraju svoj, isto toliko jednostavni, privatni interes.
Nacionalizam, kako ga oni shvaćaju i promoviraju, znači „Volim Hrvatsku“, bez puno razmišljanja što to znači, kako bi ta zemlja trebala izgledati i kako se razvijati. A kako „Volim Hrvatsku“ može izreći gotovo svako građanin koji zna govoriti, te uz dodatak strastvenog patosa dobiti i naklonost ostalih, dobivamo vođe prilično ograničenih sposobnosti.
Voljeti ne znači samo biti voljan poginuti ili razbiti si pivsku bocu na glavi u naletu strasti. Znači paziti na dobrobit ljudi u zemlji te nacije, znači čuvati okoliš i osiguravati napredak i boljitak svega što živi u okviru tih granica. A, za one napredne, i šire od tih granica.
Nacionalizam nije sinonim za osjećaj ponosa. Ako se ljudi osjećaju manje vrijedni zbog toga što su izručili pobjedničke generale i što im sude neke strane sile i što se o njima odlučuje na nekim dalekim mjestima, to ne znači da trebaju više slušati strastvene fraze. To znači da su ih ranije trebali manje slušati. A ako već nisu ranije, onda bi trebali barem sada. Strastvene fraze bez dubljeg promišljanja dovode do vladavine prizemnih pojedinaca i korumpiranih organizacija. A kako su došli topliji dani i više se ne prosvjeduje i čekamo dan kada će proglasiti izbore… Vrijeme je da se razmisli.
