Sama je sportska medicina, a naročito sportska fizioterapija izrasla na nastojanjima da se ozlijeđeni sportaš vrati u puno trenažno opterećenje i natjecanje u što je moguće kraćem vremenskom roku. Ta su nastojanja urodila novim terapijskim metodama i novim načinima korištenja starih, a u konačnici od tih iskustava imaju koristi i nesportaši. Situacija je slična onoj u automobilizmu, naročito unutar Formule 1. Tamo je prvi puta prije mnogo godina primijenjen ABS sustav, koji spriječava proklizavanje prilikom kočenja, a koji se danas ugrađuje u gotovo sva "obična" vozila. No i ABS ima svoje mane i ograničenja. Tako i metode liječenja, pa i one najnovije imaju svoje nuspojave i opasnosti. Nedavno je u Scipionu pomoć zatražio jedan karatist, poradi jakih bolova u desnom ramenu. Situacija je bila takva da se on nalazio usred važnih priprema za predstojeće natjecanje. Sama bolnost započela je dva tjedna prije i nije adekvatno liječena. Naprotiv, postavljen je kineziotejping, te je on nastavio sa treninzima u nesmanjenom obimu. Kineziotejping, kako je to detaljno objašnjeno u prošlom broju, jest metoda kojom se smanjuju bolovi na način da se na bolno mjesto postave samoljepive elastične trake. Tako smanjenom bolnošću, naš je karatist nastavio sa svojim fizičkim pripremama i potom dodatno povećao već postojeću ozljedu i ukupnu bolnost do mjere u kojoj nije mogao podignuti ruku od tijela. Trenutno je hit kineziotejping. Svojevremeno su to bile kreme i masti koje intenzivno zagrijavaju područje u koje se utrljaju, pa tako privremeno smanjuju bolnost. Relativno nedavno istu zadaću ispunjavao je TENS, varijanta elektroterapije sa ciljem analgezije. Lijekovi protiv bolova postaju sve sofisticiraniji, a za vjerovati je da će godine koje dolaze donjeti i nove, još modernije metode uklanjanja bolova. Ipak, u sportskoj fizioterapiji bol nije problem, već ozljeda. No, liječenje ozljeda zahtjeva vrijeme. Ono se može skratiti, ali rijetko onoliko koliko bi smo željeli. Iako ljudsko tijelo funkcionira bitno drugačije od drugih mehaničkih sklopova, ono se ipak može usporediti sa automobilom. Ako vam pukne guma i stavite rezervnu, tada ćete što je prije moguće nastojati doći vulkanizeru i popraviti kvar. Vjerojatno se nećete u nedogled voziti na rezervnoj, naprosto zato što je sigurno da će i ona popustiti, samo je pitanje vremena. Isti princip valjalo bi primjeniti i kod oštećenja sustava za pokretanje, gdje metode smanjivanja ili uklanjanja boli imaju ulogu rezervne gume. Liječenje sportskih ozljeda neizostavno je povezano sa nedostatkom vremena. Uvijek je prvo slijedeće natjecanje nekako najvažnije i valja učiniti sve da sportaš na njemu nastupi. No cijena takvog pristupa, naročito onda kada nisu adekvatno procijenjene opasnosti, može biti visoka za zdravlje samog sportaša, kao i za njegovu daljnju sportsku karijeru. U svojoj sam praksi vidio mnogo velikih ozljeda koje su započele kao mali i lako rješivi bolni sindromi, ali su bili zanemareni ili loše liječeni. Naročito je opasno procjenjivati ozljedu po trenutnom nivou bolnosti, jer se bolnost danas može smanjiti cijelim nizom dostupnih metoda. Na žalost, sportska medicina nije dostupna onoliko koliko bi smo mi u struci to željeli. I dok nam je potpuno jasno da sportaš ne može trenirati samostalno, već mu za postizanje dobrih sportskih rezultata treba kvalitetan trener, sportske smo ozljede još uvijek skloni ili zanemariti ili liječiti u kućnoj režiji. Način njihova liječenja nerijetko se svodi na primjenu metoda koje su pomogle drugima u sličnim situacijama. No, možete li istu rezervnu gumu staviti na Renault i BMW? Ne možete, iako je dijagnoza ista- probušena prednja lijeva guma. U tom smislu, liječenje ozljeda nije prosto ponavljanje istih terapijskih metoda kod iste dijagnoze u dvoje pacijenata, već podrazumijeva procjenu stanja individualno, kao i prilagođavanje terapijskih protokola konkretnom slučaju.