Mislim da svaka struka ima svoj mali fetiš, nešto po čemu se na neki način prepoznaje. U mojoj struci su to svakako čuvene miogeloze. To su one «kvržice» koje napipate u ramenima i vratu, a posebice između lopatica. Bolne su na dodir, a prisutne uvijek kada vas boli vrat. Tada fizioterapeuti imaju pune ruke posla, jer valja te nesretne kvržice razbiti, rastjerati, ugnječiti i satrati. Obično se cijela procedura svede na masažu koja je sve samo ne ugodna. Nije rijetkost da se poslije takvog tretmana osjećate kao da je vlak preko vas pregazio, a bolna mjesta bivaju još bolnija. Modrice nisu rijetkost, no sve se objašnjava «reakcijom» na tretman. Nekoliko dana nakon svega, uistinu osjetite olakšanje, samo ne znate da li zbog toga što su prošle modrice ili zato jer miogeloza više nema. Tada prođete rukom po bolnom mjestu i vidite da su kvržice još uvijek tu. Slijedi novi tretman i tako u nedogled. Sizif je prema ovome mala beba. Miogeloze, za neupućene, trebale bi biti nakupine mliječne kiseline u mišićima, koje krv i limfa ne mogu dovoljno brzo evakuirati, pa tako zaostaju u obliku kvržica. Tako barem glasi teorija. Problem u njoj jest činjenica da te iste miogeloze ne možemo napipati nigdje drugdje na tijelu osim u području vrata, ramena i međulopatične regije. Osim toga, neka istraživanja pri operativnim zahvatima na pacijentima koji su se «liječili» i od miogeloza, nisu pronašla nikakve nakupine mliječne ili kakve druge kiseline. Slično se dogodilo i sa potragom za miogelozama pri obdukcijama kod ljudi koji su se za života borili sa kvržicama. U cijelu priču moram dodati da u petnaest godina koliko radim ovaj posao još nikada nisam uspio napipati niti jednu miogelozu. Istina, kvržice sam znao locirati, ali to su bile koštane izbočine, masne nakupine, lokalizirani grčevi mišića, no miogeloze ne. Ne kažem da ih nema, ali ja ih do sada vidio nisam. To me podsjeća na priču o snježnom čovjeku, popularnijem Yeti-ju. Svi kažu da postoji, ali ga nitko nije vidio. No, šalu na stranu. Činjenica je da određene bolne točke na ramenima i međulopatičnoj regiji postoje. Pa ako to nisu miogeloze, što je to? Problem te regije tijela vrlo je specifičan. Za razliku od mišića ruku, nogu i ostatka leđa, koji se tijekom dana ipak pokreću, ovi mišići služe u glavnom kao stabilizatori ramena i vrata pri dugom sjedenju, stajanju ili hodanju. Na taj način oni ne rade velike kretnje, već vrlo male, te su stalno napeti. Tako dolazi do upalnih procesa u samim mišićima, češće na njihovim hvatištima za kosti ili na tetivama. Ta su mjesta na pritisak vrlo bolna. Sama masaža, pogotovo gruba, može pogoršati bolove ili u boljem slučaju ih smanjiti na nekoliko dana, da bi se oni ponovno javili. Drugi razlog istih bolova može biti i pritisak na izlazišta živaca u vratnoj kralježnici (kod spondiloze na primjer), što može uzrokovati grčeve samo jednog dijela mišića, te bol kao popratnu pojavu. Bez obzira koji od ova dva uzroka bio u konkretnom slučaju, samo «razbijanje» dotičnih kvržica neće pomoći na duži rok. Valja utvrditi što se točno događa, te pokušati sanirati uzrok samih bolova. Masaža može koristiti, ali samo ako je praćena i drugim terapijskim metodama. Kiropraktikom na početku, a zatim i redovitim vježbama istezanja i razgibavanja kao načinu za trajno održavanje kvalitetne funkcije vrata, ramena, i lopatica.