Sposobnost razgovora o bilo čemu (bez podizanja tenzija) ključ je dobrih odnosa
Izraz „100 ljudi – 100 ćudi“ nije uzalud smišljen. Svaki od nas je jedinstven (poput otiska prsta). Možete se truditi koliko hoćete, ali nećete naći osobu koja u svemu razmišlja isto i koja će u svakoj situaciji reagirati jednako poput vas. Djelomična podudarnost može postojati, ali potpuna nikako. E, sada, lako je slagati se i biti dobar s nekim gdje postoje podudarnosti oko ključnih razmišljanja, stavova i životnih orijentacija. Karakter nekog čovjeka u cijelosti se može sagledati kada tih podudarnosti nema.
Kako to izgleda u praksi? Može se dogoditi politička nepodudarnost, može i sportski rivalitet, glazbene preferencije često su svjetlosnim godinama udaljene, razmišljanja o modusima liječenja mogu biti dijametralno suprotna. Nisu rijetki otkloni oko načina odgoja djece, oko taktike trošenja novca ili oko horoskopskih, tarot i sličnih pitanja. Mogu to biti i (naoko) sitnice: pogled na vegetarijanstvo, opservacije o zajedničkim znancima, povjerenje u znanost, stupanj opčinjenosti Alanom Fordom ili količina zaluđenosti (ili indiferentnosti) turskim serijama.
Nepodudarnosti su uobičajene manifestacije, ali reakcija na njih može biti bitno različita.
Izostanak identičnosti u razmišljanju može rezultirati psovkama, srdžbom i bijesom. Kao posljedica toga može nastupiti i potpuni prekid odnosa, koji se gradio godinama. Nevjerojatno je kako neki ljudi zaziru od svih, koji pokorno ne potvrđuju njihove stavove. Obrazac razmišljanja je sljedeći: Zašto bih uopće komunicirao s nekim tko svjesno ili nesvjesno ne priznaje da sam ja u pravu? A JA SAM UVIJEK U PRAVU. Zašto se oslanjati na ljude, koje pokušavam preobratiti, a oni to uporno odbijaju (jer se podrazumijeva da sam ja uvijek u pravu)? Zašto razgovarati s budalama i riskirati zaglupljivanje? Dakle, jedno od rješenja je stvaranje neprobojnih zidova s primjesama mržnje. Normalna komunikacija ovdje je nepoznat pojam. Mostovi su srušeni, a zgarište odnosa ostaje zakopano negdje u pustim moždanim vijugama. Nova razbuktavanja vjerojatno su samo pitanje trenutka. Djelomična ili trajna izolacija neće vam život učiniti ljepšim. Stvaranje vatrozida nikoga nije usrećilo.
Srećom, ne reagiraju svi destruktivno. Sposobnost razgovora o bilo čemu (bez podizanja tenzija) ključ je dobrih odnosa. Zašto sebi i drugima nanositi bol i trajne ožiljke, koje tijelo nikada ne zaboravlja? Opet ću po x-ti put ponoviti: Pokušaj mijenjanja drugih je Sizifov posao, mijenjanje sebe je jedina razumna opcija. „Nepodudarne diskusije“ mogu biti i zabavne ako je prag tolerancije prihvatljiv. Dakako, ne kažem da baš svi moraju biti prisni prijatelji, ali atomske bombe svakako ne treba pripaljivati zbog nečega što smo registrirali kao skretanje od istine ili put u nesavršenost. O slobodi razmišljanja valjda ne sporimo. Niti kod sebe, niti kod drugih.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
