Fizioterapija je široka znanost. Iako prosječnom laiku to može promaći, ona je u svom obuhvatu velika gotovo onoliko koliko i medicina sama. Kada bi se baš držali definicija, onda bi najbliže svakodnevnoj fizioterapeutskoj praksi bilo ustvrditi da je fizioterapija ne samo liječenje fizikalnim agensima (kao što se to običava reći), već umijeće vođenja oporavka bolesnika, bilo samo fizikalnim agensima, bilo u kombinaciji sa drugim načinima liječenja. U tom smislu specijalizacije su nužnost, kako u medicini, tako i u fizioterapiji. Tako danas postoje fizioterapeuti specijalizirani u ortopediji, neurologiji, dječjoj ortopediji, sportu, gerijatriji, onkologiji, urologiji, pa čak i ginekologiji i psihijatriji. U tom sasvim novom okruženju, valja reći da se hrvatsko školstvo ne snalazi baš najbolje. Od kada sam zakoračio nogom u prvi razred osnovne škole, konstantno su se provodile reforme školstva. Pa sam tako bio dio eksperimentalnog razreda u osnovnom školovanju, trebao sam biti pripadnik posljednje generacije srednjoškolskih fizioterapeuta, te sam na kraju bio i dio jedne od prvih generacija studenata na višoj fizioterapeutskoj školi pri Medicinskom fakultetu u Rijeci. Kako je od te diplome proteklo mnogo vremena, čovjek bi se nadao da su se mnoge nedoumice oko obrazovanja u ovoj struci riješile, a temeljna obrazovna struktura uspostavila tako da omogući konstantan okvir, te mogućnost uvođenja noviteta bez velikih reformi. No tome nije tako. Ova struka, toliko važna u ukupnoj medicini i dalje u pogledu vlastita obrazovnog sustava luta nekim čudnim bespućima. Nekoliko činjenica tome u prilog. Prvo, Hrvatska je trenutno jedina zemlja u Europi, pored Srbije, koja ima srednju fizioteraputsku školu. Osim toga su prema pravima i obavezama u zakonodavnom smislu, diplomirani fizioterapeut i onaj sa završenom srednjom školom gotovo potpuno izjednačeni, dok znanjem i iskustvom to nikako ne mogu biti. S druge strane, nedostaju poslijediplomski studiji, ili u najmanju ruku poslijediplomski tečajevi koji će biti okosnica specijalizacije fizioterapeuta poslije redovnog studija. Dalje, tri postojeća fizioteraputska studija funkcioniraju posve različito i dok onaj u Zagrebu radi kao samostalna škola, oni u Rijeci i Osijeku pod okriljem su Medicinskih fakulteta, što ih dovodi u paradoksalnu situaciju- na njima ne mogu predavati fizioterapeuti, jer naprosto nemaju akademsku titulu. U isto to vrijeme, uopće ne postoji adekvatna stručna škola za najpotrebniji dodatni kadar u fizioterapiji, a to su maseri. Ne mislim ovdje na tečajeve aromamasaže koji su okrenuti prije svega relaksaciji i kozmetici, već na stručne medicinske masere (massage therapist, kako se ovaj kadar naziva u engleskom govornom području), sa adekvatnom teoretskom i praktičnom naobrazbom. Pored svega navedenog ima i cijeli niz drugih nedosljednosti i problema unutar fizioterapeutskog školovanja, koje bi vjerojatno prosječnom čitatelju bilo prilično nerazumljive i dosadne. Ova posljednja reforma započela je implementacijom popularne "Bolonje", te se nadam da će na kraju polučiti onaj cilj zbog kojega ju i sprovodimo. Na žalost, čini mi se da smo opet krenuli od krova, umjesto od temelja, pa je iznimno malo fizioterapeuta uključeno u cijeli proces. Tako, barem trenutno, kreiramo više problema no što ih rješavamo. Sve to bi bilo samo malo akademsko naklapanje u struci, da cijela ova kakofonija u fizioterapiji nema za posljedicu utjecaj na kvalitetu sprovedenog liječenja. Zbog svega toga držim palčeve ovoj reformi, te se nadam da će učiniti sve ono što njene prethodnice nisu uspjele.