Sjećam se doba kada sam imao desetak ili jedanaest godina i oduševljavao se svakom vrstom znanstvene fantastike ili samo fantastike. Drago mi je kada vidim da se u desetogodišnjaka od toga doba nije gotovo ništa promijenilo, s tim da oni danas žive u realnosti ono što je za mene prije dvadeset godina bila samo fikcija. No osim lijepih i poželjnih proizvoda tehnološkog napretka, sasvim su se neopazice provukli i oni manje poželjni nusprodukti razvoja društva. Tako sam neki dan prelistavao stare SF časopise i pronašao jednu priču koja mi se nekako uvukla u sjećanje i tamo ostala. Priča je to o jednom običnom čovjeku koji živi u nekom budućem vremenu, budi se u stanu u kojem budilica radi poput televizora i projicira na zid njegove sobe reklame za buđenje. Nakon toga sjeda u automobil, na čijoj se karoseriji konstantno mijenjaju nove reklame. I tako pratimo glavnog "junaka", koji kupuje ono što mu ne treba, ide tamo gdje ne želi, jede ono što ne voli i to sve samo zato što mu je svijest doslovce isprana konstantnom i agresivnom propagandom. Zvuči li vam poznato? Iz doba socijalizma, u kojem smo se običavali smijati domaćim reklamama i u isto vrijeme diviti stranim, prije svega talijanskim, uskočili smo direktno i naglo u sustav kojemu reklame ne služe za oglašavanje, već za nagovaranje, vršenje pritiska i djelovanje na najintimnije i najskrivenije dijelove naših privatnih života. Reklamne kampanje velikih kompanija započinju savjetovanjem sa psiholozima i sociolozima, kako bi se utvrdila točka najmanjeg otpora u ciljanoj populaciji, ili drugim riječima, kako bi nas se udarilo tamo gdje smo najslabiji. S druge pak strane, veliki novac uložen u reklamiranje i strašan pritisak koje ono vrši na našu svijest rezultirao je promjenom naših vlastitih životnih ciljeva i težnji, pa je danas teško reći odabiremo li mi proizvode koji se reklamiraju, ili oni odabiru nas. Što onda vodi i do jednostavnog pitanja, koliko nam je stvarno slobodne volje preostalo, ili je i ona tek proizvod neke reklamne kampanje ("Misli što piješ!", "Vjeruj instinktu!","Zdravlje nema cijenu!"...). No, dobro, hoćete li kupiti Coca colu ili Pepsi colu, sasvim je svejedno. Ono što mene osobno brine svakako je medicinska i paramedicinska industrija u najširem smislu, od proizvoda do usluga. Shvativši zdravlje kao robu, a bolesnog čovjeka kao potrošača, otvorila je vrata istom onom reklamiranju koje koriste i druge kompanije, s tim da je u ovom slučaju pritisak neusporedivo veći, jer jelte, radi se o zdravlju. Tako, samo za primjer, na stotine tona umjetnih vitamina i minerala godišnje bespotrebno završi u našim želucima. Mnogostruko veća količina drugih pripravaka za "bolje raspoloženje, bolje spavanje, bolje buđenje" koji sasvim sigurno nemaju nikakvo djelovanje, se prodaje svaki mjesec samo u Europi. Da uopće ne ulazim u detalje kao što su kojekakva pomagala za mršavljenje, debljanje, skidanje celulitisa, zdravu prehranu, zdravo spavanje, zdravo ustajanje, zdravo hodanje... Kao da sama riječ "zdravo" ima neku magičnu moć i potiče nas da kupujemo nove i nove bespotrebne ili nedjelotvorne stvari ili supstance. Ako mislite da se samo vi ne snalazite, nemojte si preteško suditi. I ja već teško razaznajem što je reklamno napuhavanje, a što stvarna djelotvornost nekog proizvoda, a i u ostavama nekih mojih prijatelja liječnika mogu se naći posve besmisleni "zdravi" proizvodi. Hrana i kretanje jedine su stvarne sastavnice zdravog života na koji možemo utjecati. Sasvim je besmisleno kljukati se vitaminskim tabletama, ako je prehrana i dalje loša. Možete kupiti i najbolji "ortopedski" krevet, ako se ne krećete dovoljno, vaša će vas kičma i dalje boljeti. Sve to znači da valja upotrijebiti zdrav razum prije no što se dublje zagledate u vlastiti novčanik. Ako , pak, niste sigurni treba li vam određeni proizvod ili ne, pitajte svog liječnika, ili fizioterapeuta, ako je to u njegovoj domeni. Nemojte si dozvoliti da novac bacite na nešto što ne djeluje ili ono što će skupljati prašinu u tamnom dijelu vašeg doma.