Imali smo privilegiju preko televizije pratiti jednu revoluciju. Narod se spontano (kako on to najbolje zna) pobunio i svrgnuo predsjednika. Jer on nije poštivao njihovu volju. A volja naroda se mora poštivati, zar ne? Jer ako se narod ne poštuje, onda nije dobro. Postoji mogućnost za prevrat. Na snimkama se moglo vidjeti svašta. Tucet mladića pokušava prevrnuti devastirani policijski auto. Jadnu smrskanu Zastavu. Simbol ugnjetavanja. Nekolicina ljudi pokušava zaplašiti policajce/milicajce koji čuvaju skupštinu. Najhrabriji od njih stoje u prvim redovima, oči u oči sa snagama sigurnosti. Jedan prosvjednik/revolucionar oko glave ima svezanu crvenu maramu. Maše rukama i prijeti ljudima s pendrecima. Zašto i ne bi, kad iza njega stoji mnoštvo brojano tisućama. On je samo predstavnik mase, u kojemu je (u pravom omjeru) sadržana sva njena snaga, hrabrost i odlučnost. Na licu mu je gnjev. Koncentrirani bijes. Najednom iz mase polijeće kamen. Veličine granitnih kocaka kojima su nekoć bile popločane ulice. Možda baš i jedna od tih kocaka. Taj kamen bio je upućen anonimnom policajcu. No pogodio je sasvim drugu glavu. Crvena marama spala je gotovo istog trena. Ruke, koje su donedavno suparnicima ulijevale strah, sada očajno i blago stežu pogođeno mjesto. Koljena klecaju. Pogođeni čovjek pada. Ne može vjerovati da se to događa njemu. Bio moć mase, a sada...: žrtva slučajnosti. Tko ga je pogodio u glavu? Ne zna se. I nikada se neće ni znati. Žrtve su nužne... Kao što je bila nužna žrtva one dvadesetineštogodišnje djevojke koja je pala s kamiona. Žrtva revolucije. Majka je jako ponosna, zacijelo. Njena kćer odigrala je ključnu ulogu u tijeku povijesti. Dakako, Slobodan je živ i zdrav. Obratio se građanima rekavši da osjeća veliko olakšanje zbog prestanka ogromne odgovornosti koju je nosio čitavo desetljeće. Čestitao je novom predsjedniku. Priznao je poraz. A zatim je izrazio želju da se malo odmori. Kaže da želi provesti više vremena sa obitelji. Sa unukom... A novi predsjednik kaže da se sada ne želi previše opterećivati sa Slobom. Ko' je tu lud? Oni izgleda nisu. Sasvim dobro rade ono što rade. Jedan je dobio vlast, a drugi ju je izgubio bez ogrebotine. Mala promjena na vrhu. Narod je samo sredstvo za postizanje ciljeva. Rijetki su oni koji se vlasti žele domoći da bi učinili nešto dobro. Puno je više tih koji su spremni učiniti nešto dobro, kako bi kasnije vladali. Zato su svi političari pred izbore slatkorječivi. Polizali bi guzica i guzica za glas. Vladati bi trebali najmudriji. Da li se vama čini da je tako? I tako je došlo do promjene vlasti u susjednoj državi. Mnogi koji Miloševića uspoređuju s pokojnim Tuđmanom, sa posebnim zanimanjem pratili su razvoj događaja. Smatraju da bi se slična stvar dogodila i kod nas da je 3. siječnja izgubio vlast. Uz jednu iznimku. Narod ne bi izašao na ulice. Ne bi zapalio Sabor i preuzeo televiziju. Jer, mi smo narod koji vrlo dobro trpi. Pa bi odtrpili i to. Kao što smo preživjeli i propali pokušaj carinjenja ulja. I kao što ćemo pristojno prešutiti povećanje cijena struje za četvrtinu. Kada su zapadne zemlje najavile porast cijena nafte, narod im je zakrčio ceste. Kamioni i autobusi izašli su na ulice kako bi onemogućili promet. Kod nas su nakon najave poskupljenja naftnih derivata također izbile kolone. Za kupnju benzina prije no što odluka stupi na snagu...