Za liječenje raka još uvijek se, gotovo u pravilu, koriste samo 3 metode: kirurgija, zračenje i kemoterapija. U raznim kombinacijama i intenzitetima. Znamo da zračenje i kemoterapija imaju vrlo ozbiljne toksične reperkusije. Možda baš zbog toga, čak i kritički nastrojeni pojedinci najmanje se protive kirurškom tretmanu. Pretpostavlja se da odstranjenje osnovnog (primarnog) tumora znači i svojevrsno SMANJENJE TUMORSKOG OPTEREĆENJA, kojemu je tijelo izloženo. Tako glavno žarište više ne emitira otrovne strelice. Radikalna terapija s odstranjenjem velike količine zdravog tkiva trebala bi osigurati «TOTALNO ČIŠĆENJE». Do zadnje maligne stanice. No, vremenom se pokazalo da i puno poštednije operacije uopće ne smanjuju stopu preživljavanja. Štaviše, uopće nema znanstvenih dokaza da KIRURŠKI TRETMAN IMA IKAKAV UTJECAJ NA PREŽIVLJAVANJE ILI SMRTNOST OD BILO KOJEG OBLIKA RAKA. Po svemu sudeći, radi se o sistemskoj bolesti, a ne o bolesti jednog organa. U svakom tijelu svakoga dana stvara se određena količina stanica raka. Zdrav organizam to zna savladati, a bolestan ne. Pokušaj totalnog čišćenja možda ponekad produžava agoniju, ali NE DONOSI OZDRAVLJENJE. Svjetski poznati kirurg Michael Baum iznosi da kirurško liječenje raka, samo po sebi, uopće nije bezopasno. Odnosno, da čak i POVEĆAVA RIZIK OD METASTAZA I SMRTI. Tijek bolesti se ubrzava zbog same prirode kanceroznih stanica. Naime, rak se širi formiranjem novih krvnih žila (angiogeneza). A to se događa pri svakom oštećenju tumoroznog tkiva. NOVOFORMIRANE KRVNE ŽILE DONOSE KRV I KISIK, ŠTO UBRZAVA RAST, a omogućava se i lakše širenje do udaljenih organa. Nova istraživanja potvrđuju da radikalna operacija raka prostate samo potpomaže širenje bolesti. Od 14 analiziranih slučajeva, kod 12 su otkrili stanice raka prostate u krvi nakon operacije, u odnosu na 3 prije operacije. I kod raka dojke primijećena je veća koncentracija stanica raka u krvi tijekom samog operativnog zahvata. Neki tumori mogu ostati na subkliničkom nivou, ali počinju rasti nakon operacije, dobrim dijelom i zbog OPERATIVNOG IMUNODEPRESIVNOG učinka. Radikalni operativni zahvati pogotovo se primjenjuju na ženama. U 40% histerektomija (odstranjenje maternice) uklanjaju se jedan ili oba jajnika. Zato, jer mnogi liječnici drže da je ostavljanje jajnika zapravo ostavljanje vremenske bombe, odnosno vrlo vjerovatne lokacije za širenje raka. Istraživanja to ne potvrđuju. Samo 0,2% žena koje su prošle histerektomiju obole kasnije od raka jajnika. S druge strane, od 700 žena koje uklanjaju zdrave jajnike (kao mjeru predostrožnosti), SAMO ĆE JEDAN SLUČAJ RAKA BITI SPRIJEČEN. Sve ostalo je izvedeno uzalud. Odstranjenje jajnika prije menopauze naprasno izaziva brojne promjene u tijelu, među ostalim i simptome preuranjene menopauze. Pogrešna je procjena da jajnici sasvim prestaju funkcionirati u četrdesetim godinama. Produkcija hormona donekle se održava i kasnije, što PRUŽA ZAŠTITU ZA SRCE I KOSTI. Slično važi i za rak dojke. Uopće ne postoji razlika u 9-godišnjem preživljavanju, bez obzira da li je provedena lumpektomija (uklanjanje samo tumora) ili mastektomija (uklanjanje cijele dojke). Usprkos tome, još radikalniji kirurški zahvati s odstranjenjem dojke, velikih površina kože, prsnih mišića i limfnih čvorova još uvijek uživaju veliku popularnost. Posljedice ovakve operacije su brojne, teške, a većinom i trajne. Poštedni tretmani češći su kod mlađih i obrazovanijih žena, u gradskim sredinama i većim bolnicama. Prema analizi dr. Edwarda Scanlona, tijekom zadnjih 100 godina mijenjao se prevladavajući oblik tretmana raka dojke. Od čekanja do, doslovno, iskorjenjivanja. SMRTNOST JE OSTALA ISTA. Na kraju, htio bih naglasiti da eliminacija «pozitivnih», odnosno infiltriranih limfnih čvorova NE PRUŽA nikakvu dodatnu zaštitu. ČAK TRETIRANE ŽENE ŽIVE KRAĆE. A rezanje isključivo zbog analize i procjene daljnjih događanja previše naginje širenju pesimizma, a pesimizam je ionako jedan od faktora rizika. Sljedeći put: Opstati u paklu