– I sada ću ovdje ja staviti svoj ručnik. I onda kada se vratim, on će me čekati. I onda ću ja imati najbolje mjesto na cijeloj plaži...

– Hej, ne može to tako.

– A zašto ne?

– Pa nije to tvoja plaža. Ne možeš rezervirati mjesto njoj.

– Ali ja ga nisam rezervirao. To je moje mjesto.

– Ali nije ako nisi na njemu.

– A kada odem u more? Je li još uvijek moje mjesto?

– Tada je.

– A ako budem u moru 5 sati, je li još uvijek moje?

– Pa je ako si u moru?

– A ako sam otišao kući, napravio ručak i hoću se vratiti za 5 sati?

– Onda je to rezervacija.

– Znači, moram biti u moru?

– Ili u neposrednoj blizini plaže?

– Koliko blizu?

– Do nekoliko stotina metara je u redu.

– Sve drugo je rezervacija?

– Da.

–  A tko to provjerava?

– Ostali kupači.

– I ako ustanove da sam rezervirao.

– Završi ručnik u moru. Eto.

I to su otprilike dosezi najvećeg problema, koji osim požara, ovo ljeto muči ljude u Hrvatskoj. Ima ljudi koji to rade i ima ljudi koji to ne vole. Primjerice, u Tel Avivu u Izraelu se svako jutra plaža preore, tj. pročešlja. Sumnjam da itko ostavlja ručnike. Kod nas je vijest da je nekakav načelnik općine odlučio tome sati na kraj. Pa piše da je postavio 45 tabli duž cijele šetnice. Da ljudi vide što smiju a što ne smiju. A to svakako ne smiju. Al, dobro, čovjek je barem riješio problem. I sada je mir.