Potičući na stranicama "Burze", a i u svom svakodnevnom fizioterapeutskom poslu bavljenje sportom kao najbolji način za poboljšanje kvalitete života, sprečavanje raznih oboljenja, pa i njihovo liječenje, uvijek mislim na takvu fizičku aktivnost. Ona mora biti prilagođena individualnim mogućnostima i sposobnostima, a ne nekom imaginarnom i/ili nedostižnom cilju sportskog uspjeha, zbog kojeg bi trebalo žrtvovati i nešto tako dragocjeno kao što je zdravlje. Naravno, ozljede jesu sastavni dio bavljenja sportom, barem neke. Druge je moguće spriječiti i to vrlo jednostavno. Tako i sportska medicina, čije principe imam čast i dužnost promicati, danas se sve više okreće upravo sprečavanju ozljeda i smislenoj organizaciji treninga koji će biti u službi boljih sportskih rezultata, ali i djelovati kao metoda prevencije mogućih ozljeda, a ne biti njihov rasadnik. Ono što me posebno brine jesu vrlo mladi sportaši koji posljednjih mjeseci čine velik udio unutar populacije koja dolazi po pomoć ili liječenje u moju privatnu praksu. Sve su to još gotovo djeca, a niti jedan od njih nije još dosegao svoju punoljetnost. Ima tu košarkaša, odbojkaša, tenisača, vaterpolista, rukometaša, atletičara, gimnastičara i još... Ozljede i oštećenja sustava za pokretanje različita su i zavise ponajviše od samog sporta koji ti mladi ljudi treniraju. Stradava sve, od koljena i skočnih zglobova, kralježnice, ramena, laktova i šaka, pa sve do glave. Ono što je problem, svakako je činjenica da se većina tih i takvih bolova, upalnih procesa i oštećenja mogla spriječiti. Dva su najčešća uzroka ozljeda u tako mladim uzrasnim kategorijama. Jedan je svakako nepravilan trening. Slabo zagrijavanje, slabo ili nikakvo istezanje i razgibavanje, isključiva monotonija u trenigu, bez raznovrsnosti, zbog čega posebno pate zglobne strukture. Drugi razlog može biti nastojanje samoga trenera da se do rezultata dođe brzo, bez svjesnosti o opasnostima i rizicima koje ta brzina donosi. Tako se ti mladi ljudi podvrgavaju iznimno napornim sustavima za povećanje skočnosti, eksplozivne snage, aerobnih sposobnosti, a bez dovoljno duge i detaljne pripreme za tako drastičan preokret u funkcioniranju mladog tijela. Sve to zbog nekog rezultata u lokalnoj gradskoj ili županijskoj ligi, bez pravog razmišljanja o tome da je to pogon iz kojeg se s jedne strane treba izdvojiti nekoliko nadarenih koji će kasnije težiti vrhunskim rezultatima, dok će drugi vjerojatno postati rekreativci i nastaviti se baviti tom ili nekom drugom sportskom aktivnošću. Ali, vjerujte mi, toga neće biti ako se hrskavične i ligamentarne strukture oštete tako rano, već će kasnije najviše posla imati medicina, a ne treneri. Da ne kažem kako je u tom slučaju bilo kakav vrhunski rezultat samo san, nikako java. U vrijeme kada o sportskim aktivnostima mladih govorimo kao o najbolje provedenom slobodnom vremenu, pa zatim sportu dajemo aureolu zaštitnika od droga, treba imati na umu da je i sam sport dobar onoliko koliko ga se dobro primjenjuje. Konstantna edukacija trenerskog kadra je nužnost, a ne luksuz, što će reći da napredovati treba kako u pogledu novih načina treniranja i poboljšanja fizičkih sposobnosti, tako i u području sprečavanja ozljeda kroz trening. Taj je dio edukacije do sada bio prilično zanemarivan, a istina je da je obaveza za njegovo sprovođenje trebala pasti na leđa upravo sportskih liječnika i fizioterapeuta. Posebna je priča podučavanje mladih sportaša o tome što mogu sami učiniti, ne bi li trenirali bolje i manje se ozljeđivali. Kako novaca nema niti u velikim klubovima, još ga je manje u juniorskim pogonima, gdje liječnik i fizioterapeut gotovo nikada ne zalaze. A tek je tamo njihovo znanje i rad najpotrebnije, jer učine li se dobri temelji tako rano, na njima kasnije možete sagraditi i višekatnicu.