Moram priznati da nisam očekivao toliko ljudi na Ri-rocku u Dvorani mladosti. U subotu, nešto iza osam sati, kada sam krenuo na koncert, već se to moglo naslutiti, ali opet-nisam očekivao. Valjda zbog previše razočarenja… Iako se jubilarni Ri-rock održavao na Trsatu, po cijelom gradu osjećala se atmosfera da se događa nešto značajno. I nešto…nekako riječko. Već sam pogled na prostor ispred dućana Graciani, pa ispred Riječke banke, po Korzu… Sve je bilo puno ljudi koji su se, svatko na svoj način, pripremali za koncert. Dakle ipak, pomislio sam, koliko god se ova vrsta glazbe u Rijeci sustavno gušila, ipak je živa. I ljudi će na ovaj način, dolaskom, dokazati da im je do rocka, Rijeke i njihova spoja stalo i da im nešto znači. I da nisu polumrtvi građani provincije. Mnoge generacije Riječana odrasle su slušajući upravo tu vrst glazbe i živeći takav način života. I zbog njih je Rijeka sebi priskrbila taj slavni epitet "Rokerski grad", koji mi je osigurao puno bolju startnu poziciju kod mnogih ljudi. Kada god bi se pridružio nekom društvu koje je sjedilo na plaži i gdje se, uz bocu vina, svirala gitara, redovito bi moje spominjanje Rijeke izazivalo pozitivne rea-kcije. Stanovnici ostalih hrvatskih i dobrog dijela slovenskih, bosanskih i srpskih gradova ugla-vnom bi sa zadovoljnim klimanjem komentirali nekakav naš "rokerski" duh. Nikada mi to nije bilo potpuno jasno-to odakle su krenule sve te priče. Tko je za to zaslužan? Sudeći prema situaciji danas, prije bi se moglo reći da je Rijeka anti-rokerski nego ikakav drugi grad. Po gradu više nema živih svirki(plesnjaka) na kojima se može poslušati neki bend. Što je i sasvim logično, pošto su mjesta gdje bi se tako nešto moglo održati uglavnom prestala postojati. Svojom ili tuđom voljom, svejedno. A čak i kada bi neka od takvih potencijalnih mje-sta i radila, njihov rad ne bi imao nikakvog smi-sla, jer u gradu gotovo ništa ne radi duže od po-noći. Pa ako se i tako nešto dogodi, tj. da postoji neko mjesto koje radi duže od ponoći gdje bi mogao svirati neki bend i gdje bi se ljudi skupljali da ga slušaju (kao što se odnedavno dešava u klubu Big-rock mama), to ne bi imalo nikakvog smisla, jer u Rijeci zadnji autobus vozi u 11 i pol. A da bi sve bilo još apsurdnije, širom grada otvaraju se nekakvi pub-ovi za koje, čini se neka pravila ne vrijede. Primjerice, dešava se da dva kafića međusobno udaljena 50-ak metara smiju imati različito radno vrijeme. I da se jednog redovito zatvara zbog buke dok drugi nesmetano radi. I još se pritom širi po ulici. Tako da najzad i gradske fontane postaju njegov ukras. U tom "rokerskom" gradu za vrijeme festivala, slavnih maškara, podiže se mastodontski šator u kojemu gostuju sve trenutno aktualne zvjezdice. I organiziraju se glamurozni balovi u Guverne-rovoj palači. U gradu u kojemu život polako stagnira sve je prepuno krivih vizija budućnosti. Pri-mjerice po treći put se potrošila lova za organiziranje kampanje za nekakve Mediteranske igre. Naravno-uzalud. (Zna li netko što su uopće te igre?). Kao alibi za kampanju putovanja po Mediteranu govorilo se o velikoj izgradnji. A jedino što se doista izgradilo bile su ogromne rupe u centru grada. I maketa stadiona Kantrida. Eto, u takvoj situaciji se našla Rijeka proslavljati svoj jubilarni 25. festival "Ri-rock". Dušu rokerskog grada. I sada su se vladajuće strukture do-sjetile da podrže jedan takav projekt. Koji je jedva preživio životarenje do 2003. Kažem, zbog opće rezignacije u gradu uopće nisam mogao očekivati takav odaziv na jedan veliki riječki rock koncert. Zadnji koji je napunio Trsat bio je Škoro. Ali ovo je ipak nešto sasvim drugo. Uđimo unutra… Pa tamo je čitav jedan grad. Sve generacije. Roditelji su s djecom došli slušati istu glazbu. Toga jedino još ima na koncertima Rolling-Stonesa. Zajedništvo se gotovo moglo vidjeti u zraku. A sasvim sigurno se moglo čuti. Nekoliko tisuća ljudi zajedno je pjevalo riječi istih pjesama. Ali samo u jednom trenutku je zajedništvo bilo stvarno potpuno. I to kada se na projekcijskim platnima projicirala snimka aktualnog gradona-čelnika-Vojka. Tada se dvoranom prolomio bu-čno negodovanje i zviždanje. Slično onome "Ći-ro, pederu!" na Maksimiru ili Franji, pred kraj vladavine. Vojko publici baš nije bio drag. Tko zna zašto? Ps. U ovom tekstu može se lako razaznati moja sklonost prema rokerskoj viziji Rijeke. Imao sam sreću zajedno s mnogima živjeti s njom i zato mi je draga. No znam da svatko od vas ima neku svoju viziju i neke svoje ideale i nije mi cilj nikoga u ništa uvjeravati niti poticati na bilo što. Odluke uvijek donosite sami. E, da, i jedan pozdrav za kraj: curama i dečkima sa Škurinja.