Na ekranu je slika razrušenog Vukovara. Zatim u kadar ulazi mladić koji govori da mu je tu lijepo, da ima di' izlazit, i da neće odlazit iz Vukovara, jer je to njegov grad. Priča ko' stvorena za suzicu u oku. Taj mladić, pun potencijala za bilo što, trune u jednom Vukovaru, nesvjestan života koji se odvija u ostatku svijeta. Ne shvaća što propušta. Ukoliko mu stajalište i dalje bude takvo, završit će školu, eventualno fakultet, neko vrijeme biti nezaposlen… Onda će naći privremeni posao prodavača u dućanu. Nakon 40 godina rada u tom istom dućanu (jer mu je tu bilo lijepo, i nije mu bilo dosadno, i zavolio je taj dućan) otići će u penziju. Zaigrati partiju domina s prijateljima iz osnovne škole i jednoga dana, vid' vraga - umrijeti. Ugodno smješten, zamišljao sam tu životnu priču. Ali, čekaj malo; po čemu se ja, ili netko od mojih vršnjaka, ili Vi, razlikujete od tog dečka? - Za razliku od Vukovara, u Rijeci je… Što? Ništa. Ustvari, nešto malo više nego ništa - kuće su čitave. I u Rijeci je ružno živjeti. Ružno je biti star. Ružno je biti srednjovječan. Ružno je biti mlad. Ružno je u svojoj jednoličnosti i učmalosti. A sve su to razdoblja u kojim čovjek može i mora uživati. Nažalost, kod nas se u tim godinama samo može i mora - živjeti. Kao i kod Vukovara, i tu su nam oči zamagljene, a mozak ispran idiotskom tezom "volim svoj grad". - Što to uopće znači? Rijeku volim, samo ako mi je u njoj lijepo. Ako se u njoj ugodno osjećam. A ja u Rijeci nemam gdje izaći (dnevno ispijanje kave, a noćno pive u istim kafićima me zaglupljuje). Nemam gdje pogledati kazališnu predstavu (čast iznimkama), gdje čuti živu glazbu… Mogu nabrajati do kraja. Koja god stvar mi padne na pamet, u Rijeci ju je gotovo nemoguće ostvariti (u to se uključuje i rad). Kako to mogu voljeti? I zašto bih to volio? Zato što sam tu rođen? Ma dajte… Rijeka je u 22 sata mrtva. Na Korzu nema nikoga. (Nekoliko zaljubljenih parova i onaj kamiončič koji pere ulice se ne broje). Pristojni su ljudi doma. Spavaju. Ili gledaju televiziju. A to je opet isto - spavaju. Svaka buka se kažnjava. Svako remećenje reda i mira se kažnjava. Svako "talasanje" je neprihvatljivo. Građani nisu ni svjesni koliko su u stvari pasivni. I koliko bi mogli imati. Zagreb, naprimjer, jednog bijednog utorka (a to je, po mnogima, najdosadniji dan) svojim građanima nudi 12 kazališnih predstava u 10 kazališta i 7 koncerata uživo u raznim klubovima (a to su samo ona događanja koja sam našao u Jutarnjem 6.11., pod - događanja). U Rijeci se, pod sličnim rubrikama mogu naći naši pandani takvim društvenim događajima: bibliobus na gornjem Zametu, akcija mjerenja tlaka i razine šećera u krvi na Korzu i poklanjanje psića u društvu za zaštitu životinja. Pa biraj. Da, ali Rijeka je puno manji grad i stoga… Rijeka je, prije 30-tak godina, dok je bila još manji grad imala više kina, više koncerata, i više svega nego danas. Samo ne više političara i birokrata. Nemaštoviti ljudi bez smisla za humor (političari i njima bliski snobovi, laskavci, foteljaši i njihova rodbina) preuzeli su kormilo grada i stvaraju uvjete za život. Ali za život kakvim ga oni zamišljaju Zamislite idiličan svijet Mate Arlovića ili Vojka Obersnela. Ili svih ostalih. Maštovitost (pod njom konkretno podrazumjevam poduzetništvo i umjetnost) se nikada neće razviti u jednom takvom okruženju. Što god oni pričali. Nikada. U petak i subotu sam bio na Ri-rocku. Održao se u prostoru bivše diskoteke Jupiter, jer je Palach zatvoren. Zbog buke: stanari ne mogu spavati. Sviralo je 26 mladih bandova. Dvadeset i šest. To znači da u Rijeci ima potencijala i da ljudi žele stvarati. A po popunjenosti se vidjelo da ih drugi žele pratiti. Na licima mnogih mojih vršnjaka sam, nakon dugo vremena, vidio uživanje. Plesali su, skakali, vrištali, rigali vatru, skidali se goli, recitirali, ljubili se, pjevali, svirali, vrtili, razgovarali, opet se skidali goli. Uživanje u protestu... Napokon.