Ulica ne živi, postoji samo kao spojnica, bypass u gradu. Najkraća linija koja spaja dvije točke. Života, žamora, trgovanja i pogleda na toj ulici nema
Nedavno sam šetao ulicom Josipa Jurja Strossmayera u Rijeci. Ona koja ide od Konta prema Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Tamo je sve prepuno napuštenih poslovnih prostora. Sitni obrti i prodavaonice, sve je to zatvoreno, oblijepljeno prastarim plakatima i zaključano. Mrtvo.
Ulica ne živi, postoji samo kao spojnica, bypass u gradu. Najkraća linija koja spaja dvije točke. Života, žamora, trgovanja i pogleda na toj ulici nema.
Taj dio grada još uvijek spada u centar. Par minuta šetnje od Korza. Ali, života i poduzetništva tamo nema. Predivan je to primjer da ovaj grad – umire. Ili, da ne budem tako dramatičan, da se ovaj grad mijenja. Dosta ljudi je otišlo, firme propadaju, novaca je sve manje. Ono što je nekad bilo živo, sada je mrtvo. Kako oživjeti, pitaju se u gradu?
Pitaju li se?
Jer, nije li lakše nešto što je živo održati na životu? Ili stvari pokretati ispočetka?
Tko je kriv za sve ovo?
Slične stvari se događaju i u ostalim hrvatskim gradovima. Slavonija je opustošena. Dalmatinska zagora i Lika jedva da imaju stanovnike. More i priobalje polako postaju kulise onoga što su bile. Sve što je zanimljivo pretvara se u turističku atrakciju, da bi se zaradili nekakvi novci. Treba preživjeti hladnu, pustu i vjetrovitu zimu.
Rijeka, kao i Hrvatska se mijenjaju. Sa ili bez intervencija sa strane, promjena je neizbježna i ona je jedino u što možemo biti sigurni. Hoće li netko na to utjecati ili usmjeravati, to ostaje da vidimo. Za sada mi se čini da smo u slobodnom padu.
