Davno su prošla vremena kada smo za vrijeme pauza između fakultetskih predavanja, uz kavu na riječkom Korzu pogađali zbog čega šepa koji od prolaznika. Nije to bila morbidna zabava nekolicine dokonih studenata, naprotiv, više je to bio test naših vlastitih sposobnosti da neke od naučenih stvari sa studija odmah primjenimo u praksi. I doista, koliko je informacija moguće dobiti samo iz načina na koji hodamo. S jedne strane psiholozi i psihijatri otkriti će kako površna, tako i ona duboko skrivena raspoloženja, možda i problem za koji i niste znali da postoji. S druge strane, iskusno oko fizioterapeuta, fizijatra ili ortopeda lako će očitati dobar dio ozljeda ili oboljenja na sustavu za pokretanje samo promatranjem vašeg ulaska u ordinaciju. S tom se pogodnošću danas služe i mnogi nadriterapeuti i kvaziiscjelitelji, pa kad na vas iznenada saspu svu silu svojih zapažanja, odmah mislite da imaju neku nadnaravnu moć kada toliko znaju o vašim bolestima, čak i prije no što ste im uspjeli reći i svoje ime. Ali temelj je takvih saznanja gotovo uvijek prozaičan- vaš vlastiti hod i držanje. Ono govori umjesto vas, čak i bez prisustva nekih tajanstvenih sila upregnutih u uzde takvog jednog “vidara”. Pa iako šepanjem nazivamo svaki poremećaj ritma hodanja, postoje različita šepanja i načini otežanog hoda. Neke finije odmake od uobičajenog neće uočiti netrenirano oko laika, dok se jaki degenerativni procesi poput artroza ili velikih trauma prepoznaju i “iz aviona”. A uzrok šepanja može biti jedan od dva ili njihova kombinacija. Prvi je svakako bol, koji će tjerati čovjeka da bolni ekstremitet opterećuje što manje. Drugi je ograničena pokretljivost u nekom zglobu, pa je šepanje rezultat nemogućnosti pravilnog iskoraka. No što god bilo, ima u šepanju jedna dodatna dimenzija, a to je navika, koja se stvara unutar nekoliko dana od ozljede, ako je ona akutnog karaktera. Tako u svojoj praksi vrlo često viđam ljude sa uganućem skočnog zgloba. Veliki otok i povremeno bolne kretnje tjeraju čovjeka na šepanje, a onda kada malo bolje uđemo u problem vidi se kako je ritam hoda poremećen i više no što je potrebno. Naprosto strah od dodatnog ozljeđivanja i nedostatak prave informacije o prirodi ozljede uzrokuje kod uganutog zgloba “preventivno” šepanje. Takve stvari je potrebno ukloniti naprosto zato jer šepanje nije dobro kako za donje ekstremitete u cjelini, tako niti za kralježnicu. U dužem vremenskom razdoblju, ono može uzrokovati pojavu novih bolnih sindroma ili potaknuti degenerativne procese na bržu progresiju. Stoga šepati valja samo onda kada je to najnužnije i kada ne postoji način da se ono smanji ili ukloni. Kako nije moguće u pisanoj formi obraditi sve bolesti i bolne procese koji mogu dovesti ili neizostavno dovode do poremećaja u ritmu hodanja, vrlo je dobro pokušati doznati sve o bolesti ili ozljedi koju imamo, te uz suradnju sa fizioterapeutom nastojati uvježbati onaj način hodanja koji će prouzročiti najmanje nuspojave na bliskim ili udaljenim dijelovima tijela. U pojedinim će slučajevima biti potrebno primjeniti i kakvo pomoćno sredstvo u obliku ortopedskih uložaka, posebnih cipela, ili steznika (ortoza), a svakako treba proći “školu hodanja”, kako najčešće nazivamo ovaj vid rehabilitacije. Jasno je da smo hodati naučili na prijelazu iz prve u drugu godinu našega života, ali ovo učenje ima za cilj rasporediti sile koje se kod kretanja javljaju na najbolji mogući način. To doduše nije potrebno činiti kod manjih ozljeda koje zacijeljuju i same po sebi poput uganuća, blažih ligamentarnih lezija ili slično, ali je od velike važnosti kod ozbiljnih bolesti i ozljeda poput već spominjane artroze, amputacija, velikih trauma ili politrauma, te svega onoga što na duži rok remeti ono što smatramo urođenim i neprikosnovenim- ritam hodanja.