Glikemijski indeks je važan pokazatelj, pogotovo za sportaše. Tako saznajemo koliki rast krvnog šećera stvara neka vrsta hrane i koliko dugo ostaje na toj razini. O EFIKASNOJ OBNOVI ENERGIJE OVISE I REZULTATI. Pad šećera u krvi tijekom takmičenja stvarno nije poželjan. Drugim riječima, potrebna je hrana koja energetski DULJE TRAJE, odnosno hrana sa što višim glikemijskim indeksom. Glukoza, riža, krompir, mrkva i kruh imaju viši indeks od fruktoze. Tu je sve jasno. Pardon, možda i nije jasno. Naime, postoje mišljenja da je rast šećera u krvi kod hrane s visokim glikemijskim indeksom ŠTETAN. JER DOVODI DO DIJABETESA. Uf, uf, znači li to da (pogotovo) sportaši svjesno žrtvuju zdravlje i utiru put šećernoj bolesti? Slijedeći logični niz, šećerne pločice su zdravije od mrkve. Zbog svog nižeg glikemijskog indeksa. Nadam se da se ne lijepite za ovakve gluposti. Narodi koji svoju prehranu baziraju na riži i drugim namirnicama visokog glikemijskog indeksa GOTOVO DA NE ZNAJU ZA DIJABETES. S druge strane, prava epidemija dijabetesa hara razvijenim zapadom. Ne zbog glikemijskog indeksa, NEGO ZBOG VIŠKA MASTI I PROTEINA. No, pitanje sportskih uspjeha krije još jednu tešku zabludu. Da su OGROMNE količine bjelančevina NUŽNE za snagu i mišićnu masu. Odresci, čevapčići, jaja i proteinski prašak UGRAĐUJU SE DIREKTNO U MIŠIĆE I ČINE NAS SNAŽNIM. Mnogi treneri slijede upravo takva razmišljanja i u tome ne vide ništa spornog. Razvijeno tijelo... lako i brzo! Što je istina? Istina je da su proteini NEOPHODNI za gradnju tjelesnih tkiva, uključujući i mišiće. (Manjak bjelančevina je životno opasan. Srećom, u današnje doba, opasnost je samo teoretske prirode.) No, inkorporacija u mišiće posljedica je, prvenstveno, NAPORNIH TRENINGA, a ne NAPORNIH I OBILNIH PROTEINSKIH OBROKA. Kada bi količina pojedenih životinjskih mišića bila toliko važna, tada bi svi izgledali poput Arnolda Schwarzeneggera. Jer je potrošnja mesa (još uvijek) jako visoka. A UNIJETO MESO JE, PO USTALJENIM SHVAĆANJIMA, «ČISTA SNAGA». Jeste li pomislili da tijelo prepoznaje viškove? Nastoji ih eliminirati na najbezbolniji način, ako je to ikako moguće. Ni bjelančevine nisu izuzetak. Dakle, višak nikada neće završiti u mišićnoj masi. Prvo će opteretiti organe za izlučivanje, A ONDA ĆETE GA PREPOZNATI KROZ VRLO IZRAŽEN VONJ STOLICE I MOKRAĆE. I ljepljivu masu u zahodskoj školjci, koja se teško čisti. U principu, što nepravilnije jedete, to je smrad veći. Prema zadnjim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, optimalni unos proteina iznosi, otprilike, pola grama na kilogram tjelesne težine. Za sportaše, koji naporno treniraju, količina se može povećati do 1,5 g. SVE IZNAD TOGA NEMA UTJECAJA NI NA SNAGU NI NA MIŠIĆNU MASU. Važno je primijetiti da veća potreba za proteinima apsolutno ne znači da treba jesti hranu s većom koncentracijom proteina. TO SAMO ZNAČI DA TREBA VIŠE JESTI. Dozvolite da vam objasnim... Sportske aktivnosti stimuliraju apetit, pa je sasvim prirodno da je potrošnja hrane kod sportaša VEĆA. Time će se unos SVIH hranjivih tvari povećati. Recimo, osobe teške 70 kg, koje se ne bave fizičkom aktivnošću, ne trebaju više od 2000 kalorija dnevno. Pri uravnoteženoj biljnoj prehrani, to će značiti do 56 g proteina, odnosno do 0,8 g po kilogramu tjelesne težine. Pri strukturno istim, ali udvostručenim obrocima, potrošnja proteina narasti će na 1,6 g po tjelesnom kilogramu. TO JE IZNAD GORNJEG NIVOA SLUŽBENIH PREPORUKA ZA VRHUNSKE SPORTAŠE. Drugim riječima, zadovoljene su sve potrebe, a PROTEINSKI UDJEL U OBROCIMA OSTAO JE ISTI. Svojevremeno mi se jedan poznati mladi sportaš hvalio svojim lavovskim apetitom. Bez problema pojede 7-8 jaja. Ili pola kile odrezaka. SVE U JEDNOM OBROKU. Ne znam tko su mu savjetnici za prehranu, ali tko god ga navodi na tako enormnu potrošnju bjelančevina, ZASIGURNO GA VODI U BOLEST. A to nije cilj sporta.