Ugledni časopis New York Times ovo je proljeće obradio temu eksplozije ortopedskih ozljeda u mladih sportaša u Americi. U članku se napominje da većina ozljeda koje zadnjih godina liječe dječji ortopedi spada u grupu sindroma prenaprezanja naspram trauma poput lomova kostiju i istegnuća mekih tkiva koja su preovladavala prijašnjih godina. Neki od glasovitih američkih ortopeda to su proglasili i «epidemijom», a jedan mali pasus toga članka sjajno opisuje što se to događa: «U razgovoru sa više od dvadeset sportskih liječnika i istraživača, jedan je faktor uvijek naglašavan kao najvažniji uzrok tolikom povećanju broja sindroma prenaprezanja među mladim sportašima: uska specijalizacija na samo jedan sport u vrlo mladoj životnoj dobi uz cjelogodišnji, gotovo manični trenažni proces bez odmora.» No, ako mislite da je Amerika daleko, varate se! Ona je već došla na ove prostore, ako ni po čemu, a ono po porastu broja sindroma prenaprezanja među sportašima mlađim od 18 godina. Osim što je takvih slučajeva u posljednje vrijeme sve više u mojoj praksi, isto govore i liječnici ortopedi, ili kolege fizioterapeuti s kojima sam u kontaktu. Dakle, kada imate ozljedu traumatskog tipa, poput uganuća skočnog zgloba, tada uz kratko i pravilno liječenje nakon samo nekoliko dana ili tjedana možete reći da je sportaš potpuno izliječen. Za razliku od toga, sindrom prenaprezanja kao što je na primjer «skakačko koljeno» (upala hvatišta tetive odmah ispod koljena) nastaje polako, gotovo neprimjetno, a kada sportaš napokon potraži pomoć, cijela je stvar već ušla u kroničnu fazu u kojoj je liječenje sporo, komplicirano, te može trajati i više od godinu dana. Tim je važnije spriječiti takva stanja. No iako sama prevencija nije komplicirana, u praksi ona može biti i neizvediva. Jedan primjer od prije nekoliko mjeseci to dobro dočarava. Jedna je dvanaestogodišnja tenisačica potražila pomoć poradi bolova u lijevom koljenu. Njoj i roditeljima u njenoj pratnji pokušao sam objasniti da se radi upravo o «skakačkom koljenu», da je u toj fazi nužno smanjenje intenziteta treninga, uz sprovođenje fizioterapije, te uvođenje promjena u samom trenažnom procesu, poput više istezanja, više zagrijavanja i razgibavanja, te najmanje jedan dan tjedno potpunog odmora od bilo kakve fizičke aktivnosti. I uistinu, u početku svi su se držali zadanih pravila, bolovi u koljenu su se polako smirivali, da bi nakon nešto manje od mjesec dana i nestali. Na kraju sam nastojao objasniti da je to koljeno iako bezbolno, još uvijek iznimno osjetljivo, te da duže istezanje, jedan dan odmora na tjedan, te druge specifične promjene u kondicionom treningu trebaju ostati na snazi najmanje 6 mjeseci od tada, ako ne i zauvijek. Svi smo se složili da je to dobra ideja. Na žalost, vrijeme čini svoje, želja za napredovanjem i uspjehom bila je jaka, pa je prvo otpao onaj dan odmora, zatim se nastojalo što više vremena provesti sa reketom u ruci, a nauštrb vježbi istezanja. Na kraju se potpuno zanemario kondicioni trening kojemu je bilo za cilj pripremiti to malo tijelo za napore u tenisu. Nepuna dva mjeseca od završetka prve terapije, bolovi su se ponovo javili. Liječenje još nije završilo. No, koliko je opterećenje dovoljno, koliko premalo, a što je to previše, zavisi individualno od sportaša do sportaša. Zato postoje trener, fizioterapeut i liječnik koji bi u timu trebali pratiti svako dijete koje se ozbiljno bavi bilo kojim sportom. Prošla su vremena kad je za uspjeh bio dovoljan talent i nešto treninga. Danas su zahtjevi za postizanje bilo kakvog cilja toliko veliki da tijelo stalno guraju u zonu rizika. Čak i najboljim trenerima biva nemoguće samostalno detektirati koliki je taj rizik i kada je on prevelik. Zato je interdisciplinarna suradnja ne dobrodošla, već nužna. U suprotnom dijete se i prije svog prvog sportskog uspjeha detaljno «upozna» sa cijelim nizom fizioterapijskih i drugih postupaka liječenja.