Mogu li role pomoći u liječenju? Do prije nekoliko dana zakleo bih se svime što mi je sveto da ne mogu! Već sam pogled na sve te klince kako padaju po betonu pokušavajući izvesti kojekakve akrobacije davao mi je razlog za uvjerenje kako su tu ozljede neminovne, a dobrobit ograničena na osobno zadovoljstvo No, kako život piše romane, a ova moja struka i posebne drame, moje se mišljenje promijenilo. I to ne malo. Jedan je momak, svojih 21 godinu, prije nekoliko dana zatražio pomoć zbog bolova u donjem dijelu leđa. Rendgenske snimke pokazivale su priličnu deformaciju na koštanom sustavu. Naime, jedan je kralježak pomaknut u odnosu na mjesto na kojem bi trebao biti za više od centimetra. Svi oni koji barem nešto znaju o anatomiji, prepoznaju da je riječ o prilično velikoj deformaciji. Daljnjim razgovorom postalo je jasno da nikada nije doživio veću traumu (saobraćajnu nesreću ili pad s visine) koja bi mogla biti uzrokom pomaknuća kralješka, već se ovdje radi o urođenom ili davno stečenom stanju. No, sve su to medicinske činjenice s kojima se susrećemo svakodnevno. Ono najzanimljivije tek slijedi. Taj mladić ima dvije velike strasti, kompjutere i rolanje. I kako me je interesiralo kada su se pojavili prvi bolovi i što ih je potaknulo (s obzirom da je pomaknuće kralješka tu već dugo vremena, a bolovi tek odnedavno), rekao mi je da su oni počeli u trenutku kada je prestao rolati, a više vremena posvetio sjedenju za tastaturom. Po vlastitim riječima, dok je nekoliko sati dnevno provodio na kotačićima, čak izvodeći kojekakve vratolomije i akrobacije, nije osjećao nikakve bolove, a ponajmanje ovakve kakve osjeća sada. Ta je informacija, moram priznati, u meni izazvala nevjericu. Jer, sva literatura govori u prilog tome da se u ovakvim slučajevima kralježnica mora maksimalno zaštititi od fizičkih stresova, a rolanje jest stres i to veliki. S druge strane, mirovanje mu očito smeta, te tako dolazimo do najstarije dileme u ovoj struci- pošteda ili aktivnost i ako aktivnost, kakva? No, ako za trenutak pogledamo rolanje kao skup kretnji (i isključimo iz njega akrobacije na betonu koje mogu biti iznimno opasne), onda je vidljivo da ono razvija, osim snage mišića nogu i balans, odnosno ravnotežu, te na tako posredan način jača i mišiće koji okružuju i stabiliziraju kralježnicu. Upravo vježbe balansa u posljednjih su nekoliko godina hit u liječenju kroničnih bolnih stanja na kičmi, koljenima, kukovima i skočnim zglobovima, samo ih mi u ordinacijama za fizikalnu terapiju ne radimo na rolama, već na za to posebnim spravama i strojevima. No, je li potrebno ovog mladića voditi na fizikalnu terapiju i davati mu vježbe koje će mu po svoj prilici biti dosadne? Naravno da ne. Zašto se on i dalje ne bi bavio onim što voli i na taj način istovremeno si i pomogao? Upravo to je i učinjeno. Nisam imao izbora, te sam mu zabranio akrobatiku na rolama, kako bih smanjio rizik od dodatnog ozljeđivanja na minimum. Uključili smo i još neke spletove vježbi koje bi trebale ubrzati cijeli proces oporavka. Uz malo sreće on će se brzo riješiti zdravstvenih problema koje ima i sva je prilika da se neće tako brzo ponovno pojaviti. Ono što je važno, svakako je činjenica da vježbanje ne mora nužno biti dosadno ili sprovođeno u za to ekskluzivno predviđenim prostorima (rehabilitacijske ustanove, fitness centri i sl.). Zabava i ugoda je ono što je najvažnije postići, te tomu treba težiti u procesu liječenja koji zahtjeva tjelesnu aktivnost. Što je zabava pri vježbanju veća, to je veća i vjerojatnost da će vježbanje biti dugotrajna odluka.