Prije tjedan dana doveli su mi rukometaša koji se netom bio ozlijedio na treningu. Po njegovim vlastitim riječima nešto je "puklo" u lijevoj butini dok se tuširao, a s prednje strane natkoljenice lijepo se vidio otok veličine sasvim pristojnog grejpa. Nije bilo sumnje da se radi o puknuću (rupturi) mišića, što je pokazala i ultrazvučna pretraga, no ono što jest bilo čudno je činjenica da se to nije dogodilo tijekom trčanja ili skokova, već gotovo u mirovanju. Kasnije, tijekom pregleda i razgovora opisao mi je osjećaj zatezanja i bolova lociranih na istom mjestu na kojem je sada bila ruptura, a koji su bili prisutni danima, ako ne i tjednima prije same ozljede. Djelomična ili potpuna puknuća jednog ili više mišića nisu tako rijetka u sportu, a potkoljenica, butina i nadlaktica su najčešća mjesta na kojima se one događaju. Na njihovo nastajanje može utjecati cijeli niz faktora ili njihova kombinacija, od vrlo intenzivnih treninga, manjka odmora, nedostatka istezanja, pa sve do loše prehrane ili nekog hormonalnog disbalansa. Liječenje se pak zasniva na mirovanju, fizikalnoj terapiji i polaganom vraćanju u trenažni proces. Moram reći da se operativni zahvati u ovom slučaju rade rijetko i to uglavnom kada je riječ o potpunom prekidu cijelog mišića, što je neusporedivo rijeđe od djelomičnih ruptura. No, u sportu je lako, pogotovo u profesionalnim klubovima gdje je liječnik ili fizioterapeut nadohvat ruke. Ali, rupture se događaju i nesportašima. Tada je iznimno važno posjetiti liječnika, te liječenje započeti odmah. Pa, opet, to je lakše reći nego učiniti. Kao što je to bio slučaj sa našim rukometašem s početka priče, puknuće se ne mora dogoditi odmah, u jednom trenu, već može dolaziti polako, kao skup malih ozljeda koje na kraju učine veliku. Isto tako mali, ali konstantni bolovi ili zatezanja negdje u nozi mogu značiti da je jedan od mišića blago oštećen, te da prijeti puknućem. Hoće li se ono dogoditi hodanjem, uspinjanjem po stepenicama ili prilikom izlaska iz automobila, ili se neće dogoditi uopće, nemoguće je prognozirati. U svakom slučaju, kada se puknuće mišića i dogodi, teško ga je zamijeniti sa nečim drugim. Izrazita i oštra bol, praćena naglim otokom na mjestu koje je udaljeno od zgloba (koljena, kuka, skočnog zgloba ili lakta) odmah pobuđuju sumnju u rupturu. Nerjetko je tu i zvučni efekt, poput zamaha bičem, a kod nekih slučajeva i udubina jasno vidljiva u tijeku samog ekstremiteta. Bez obzira da li se to dogodilo u hodanju, trčanju ili mirovanju, obavezno valja potražiti pomoć, jer neliječene ili u kućnoj radinosti liječene rupture, osim što sporije zarastaju i prolaze, mogu ostaviti i trajne posljedice i bolove. Naime, kod prekida mišićnih niti obavezno dolazi i do puknuća jedne ili više malih krvnih žila, te izljeva krvi u taj prostor, što zovemo hematomom, a iz vana vidimo kao otok. Kako dani prolaze, hematom postaje prvo želatinozan, a zatim sve tvrđi, što onemogućava tijelu da ga "rastopi" i resorbira. Ako resorpcija nije moguća, dolazi do ulaganja najprije vezivnih niti (što zovemo i organizacija), te na kraju i odlaganja kalcija u sam hematom. Sve zajedno može rezultirati stvaranjem slobodne kosti u samom mišiću, a to neizostavno uzrokuje iznimne i stalne bolove, te ne kraju postavlja operativni zahvat kao jedino moguće riješenje. Kako do takvog scenarija ne bi došlo, vrlo je važno liječenje započeti što je prije moguće.