Degenerativna oboljenja, od kojih su najčešća i najpoznatija spondiloza i artroza, percipiramo najčešće kroz bolove koje uzrokuju, te je i razumljiva reakcija ljudi koji pate od njih očekivanje da se ta ista bol ukloni ili barem smanji. No, ovdje stoji, kao možda nigdje drugdje činjenica da je bol tek fleka crnog vina na bijelom stolnjaku koju je prouzročila posljednja kap koja je i prelila čašu. Naravno, bol treba ukloniti ili smanjiti i to što je prije moguće. Ako to znači da će se upotrijebiti i lijekovi koji ništa drugo dobro ne čine tijelu, osim što uklanjaju bolove, pa neka bude. No, ono što je izuzetno važno reći pacijentu jest da je čaša i dalje puna, te da bez obzira što bolova više nema ili su oni smanjeni, degenerativni proces ostaje netaknut i samo je pitanje vremena kada će nastupiti novo pogoršanje, ne učini li se ozbiljan napor da do njega ne dođe. I tu je upravo problem. Možda premalo vremena posvećujemo objašnjavanju i rasvjetljavanju procesa unutar degenerativnih oboljenja pacijentima koji od njih boluju. Tako nam ti isti pacijenti dolaze po pomoć vrlo često. Tada upotrebljavamo vatrogasne mjere, oni odlaze i nema ih sve do slijedećeg požara. Obično su ljudi koji pate od ovih bolesti fascinirani rendgenskom slikom ili CT-om, odnosno magnetskom rezonancom kao dijagnostičkim metodama. Na njima se vide primarni procesi na hrskavicama i kostima koji i jesu u podlozi ovih oboljenja. Ta fascinacija zna odvesti u osjećaj nemoći, pogotovo kada se zna da se hrskavica slabo ili nikako ne oporavlja, a da o kostima i ne govorim. Tada slijedi jedno logično i uobičajeno pitanje:”Ako se to što je oštećeno ne oporavlja, kako će i hoće li meni ikada biti bolje?” Naravno da hoće. Tim više što se na spomenutim pretragama ne vidi cijeli niz pratećih procesa koji su djelomično ili potpuno odgovorni za bolno stanje. To je prije svega slabost mišića, njihova krutost ili skraćenje, loša mikrocirkulacija krvi i limfe, te manjak pokretanja bolnih zglobova, što usporava cirkulaciju zglobne tekućine, a s njom i prehranu oštećene hrskavice. Ako se već ne može direktno utjecati na hrskavicu i kosti, može indirektno poboljšavajući funkciju svih spomenutih mekih tkiva, kao i cirkulacije tjelesnih tekućina. Sve se to može učiniti vrlo jednostavno- pravilnim vježbanjem. Ono ne mora biti dugo i svakodnevno, ali mora biti redovito. Kada kažem da valja mijenjati navike, onda prije svega mislim upravo na tjelesnu aktivnost. Znate, lijekovi protiv bolova i upale, masaže, fizikalna terapija, kiropraktika i cijeli niz drugih metoda kojima se koristimo u liječenju degenerativnih oboljenja samo ublažavaju ili uklanjaju simptome, dok na osnovni degenerativni proces imaju malo ili nikakvo djelovanje. Uistinu se poboljšanje funkcije oštećenih i bolesnih dijelova sustava za pokretanje može postići samo kroz adekvatnu fizičku aktivnost. Čak i operativni zahvati (od kojih su neki bespogovorno nužni) neće polučiti dobre rezultate bez adekvatne i redovite tjelovježbe. Ukratko, prvi je dio liječenja artroza i spondiloza uvijek u rukama liječnika i fizioterapeuta. Bolovi, zakočenost, nemogućnost kretanja, otok, vrtoglavice i cijeli niz drugih smetnji valja prvo ukoniti, a to mogu isključivo stručne osobe. Drugi je dio liječenja na samom bolesniku te je ono upravo i test njegove volje i upornosti. Mogu slobodno ovdje reći da osim u rijetkim iznimkama vrijedi pravilo da ljudi koji održavaju svoje tijelo snažnim i gipkim neusporedivo manje i rijeđe pate od problema vezanih uz degenerativne promjene.