Čitam u “Novom listu” članak pod sljedećim naslovom: "Generalni urbanistički plan grada Rijeke pred usvajanjem: u 21. stoljeću slijedi metamorfoza i buđenje iz desetljetnog sna". Uz tekst su priložene fotografije: novi stadion, novi bazen, nova knjižnica, nova bolnica, novi WTC, novi sveučilišni kampus, novi lučki putnički terminal, novi autobusni kolodvor. Lijepo… A jeste li sigurni da se iz tog sna budi? Ili je samo usnula još dublje? I što će se zbilja dogoditi kada ustane? Sve te slike koje gledam, a prikazuju zbilja lijepe snove, još uvijek su samo maštarije. Čak štoviše, u svom dugogodišnjem snivanju postaju sve apstraktnije. Fotografije koje se prilažu uz riječi puke su kompjutorske simulacije, točkice na ekranu. Kada nestane struje koja ga napaja, nestane i njih, kao da nikada nisu niti postojale. Nekada davno, uz ozbiljne planove prilagale su se detaljne makete napravljene od čvrstih materijala, šperploče ili sličnih, i tada je promatraču bilo barem donekle jasno što se to s njegovim novcem sniva. Ako ništa drugo, mogao je opipati taj "novi bazen" i "novi stadion", prstom proći po umjetnoj travi koja će se slijegati pod nogama Reala, ili pomirisati decilitar klorne vode u sićušnom plivalištu. Mogao je usporediti veličinu kolodvora sa sitnim maketama autobusa koje bi zaigrano vozikao ulicama te tako osjetiti stvarnu veličinu novog zdanja i vidjeti uklapa li se uopće u njegov grad. Na te bi se načine građanin zbližio sa snom, osjetio bi je na svojoj koži i mogao čvrsto, iako umanjeno, povjerovati da će se to doista napraviti i kako će izgledati. Ako ništa drugo, mogao je biti siguran u jedno: Pošto si je netko dao truda da izrezbari sve te tribine i u mjerilu izradi stabla-valjda misli ozbiljno. Inače, čemu to? Ta misao predstavlja barem trunku garancije. Tu smo, napravili smo prvi korak, ali taj korak sada držim u ruci i osjećam njegovu težinu. Ovako, gledajući otisak nizova 0 i 1-ica na svjetlucavom monitoru koji se ne smije dirati da ga ne bi zamastio, što može zaključiti? To je daleko, to je nerazumljivo i od toga me peku oči. Gdje sam tu ja? Gdje je sve ostalo? Ja vidim samo projekt, ali ne vidim njegove susjede i njihove odnose. Što je to? To je zrak, to su elektroni - to, ustvari, ne postoji. To ne vidim. To ne mogu opipati. Nakon što iziđe iz carstva snova, i nakon što se probudi iz desetljetnog sna, te ugasi monitore, građanin ulazi u stvarnost: Postoji miris plina. Postoji osjet vlage na poplavljenim ulicama. Postoji osjećaj srama kada se zapne na podignutu ploču Korza i strah pred prijetećom odvaljenom fasadom. Postoji rad i postoji plaća i postoji porez. Sve to stvara stvarne osjete. Jedna slika tome ne može biti protuteža. Ako ne uzbuđuje jedna, možda dvije? - misle gradski glavonje? Pa povećavaju doze. -Tri, četiri? Je li vam bolje? Pet? Koliko NIŠTA je potrebno da se sagradi barem maleni NEŠTO? Koliko projekata? 10? Mediteranske igre? 3. karneval na svijetu? Horde turista u prepunim hotelima? Europski grad kulture? Što vam je potrebno da se probudite? Trepere oči na gradskoj glavi a tijelo se bacaka i grči. San je nemiran. Što duže spava, to su mu i vizije spektakularnije. Rijeka nakon 50 godina uspavanosti šalje čovjeka na Mjesec. A raketa je pri polijetanju spalila okupljeno mnoštvo. Ne bi li se spavač nakon sna trebao najprije protegnuti i ispišati zaostale otrove, prije no što se prihvati podizanja utega? Malo se razgibati, da ga nagli trzaj ne ozlijedi? Ne bi li bilo bolje pokrenuti jedan projekt, makar bio i projektić, nego ubrzano, još pospani, ostvarivati blještave i kapitalne vizije? Koje, najzad, vode-gdje? Gotovo je sagrađen WTC na Pećinama. Prošetajte i pogledajte tu betonsku grdosiju. Dominira čitavim istočnim dijelom grada. Jeste li to zamišljali kada ste gledali simulacije? Ja sigurno nisam. Mogu vam reći - ne izgleda lijepo kao što se sjajila na ekranu. Puno je veća i potpuno zaklanja pogled na Kvarner. Kao da ju netko tu postavio ne gledajući okoliš. Kao da ju je iz mašte kompjutora preselio na čvrsti kamen. Nesklad NIČEGA I NEČEGA je očit. Ne znam jesu li gori snovi u svojoj neodređenosti ili kruta zdanja jave u koja se pretvaraju. Ali, nečega valjda mora biti…