Ne, nije tiskarska greška i nije riječ o šanku, već o šancu, odnosno šancovoj kravati ili okovratniku. To je ono bijelo i široko (a nekad i u oker boji) što često nose naši sugrađani koji pate od raznih bolova i problema vratne kralježnice. Ovo je pomagalo vrlo zgodan primjer kako se ustaljene navike teško mijenjaju, pa čak i onda kada znamo da nisu dobre. Šanc je u stvari longeta za vrat. On, u zavisnosti od izvedbe djelomično, ili potpuno ograničava pokrete u tom dijelu tijela. No, osim smirivanja bolova, u dužem vremenskom periodu on može ograničiti ukupne kretnje u vratu, produžiti osnovno bolno stanje ili samu bolest Dakle, šancova kravata preporuča se ljudima koji imaju akutne bolove u vratnoj kralježnici izazvane bilo degenerativnim promjenama na njoj, bilo traumatskim ozljedama, koje kreću od istegnuća ligamenata, pa sve do puknuća kralješaka. Ako izostavimo lom kosti, gdje je mirovanje što ga šanc osigurava neophodno u onom vremenskom okviru koji je potreban za potpuno zarastanje kostiju, njegova je vrlo duga primjena u ostalim slučajevima diskutabilna i često donosi više štete nego koristi. Tako na primjer trzajna ozljeda vrata, koja najčešće nastaje u prometnim nesrećama, u stvari je uganuće vratne kralješnice sa istegnućima ligamenata. Tada se primjenjuje šancova kravata kako bi se ograničile kretnje i dozvolilo onom prvom i akutnom upalnom procesu da se smiri. Kasnije bi trebalo ukinuti nošenje šanca i dozvoliti fizikalnoj i kineziterapiji da učini svoj dio posla, te da se rehabilitacija s tim završi. Tako bi trebalo. U praksi to najčešće ide sasvim drugim tokom. Umjesto tjedan dana, šanc se nosi tjednima, a nekad i mjesecima. Često nema nikoga tko bi barem pokazao vježbe kojima će se stabilizirati taj dio kralježnice, ako se već do fizikalne terapije teško stiže. Ono najgore što se u tim tjednima i tjednima nošenja šanca događa jest slabljenje mišića vrata i ramenog obruča, koji jedini drže sve kralješke na okupu. Kada se nakon dugog vremena šanc ipak skine, a s obzirom na činjenicu da su mišići oslabljeni, pojavljuju se novi bolovi i novi problemi koje je teško riješiti. Samo za vašu informaciju, atrofija (mjerljivo smanjenje snage i obujma mišića) nastupa već 72 sata od postavljanja imobilizacije. Postavljanje šanca kao osnovne terapije u degenerativnih promjena na vratnoj kralješnici još je dubioznije rješenje. Posebno ako se preporuči konstantno nošenje, bez skidanja. Tada je početni rezultat možda dobar (smanjenje boli), ali je u kasnijoj fazi neusporedivo teže dovesti taj segment u funkciju i stabilizirati ga tako da nema potrebe za dodatnom potporom. Ovo je pomagalo u stvari zamišljeno kao vatrogasna mjera u slučajevima kada nikakavo pokretanje vrata ne dolazi u obzir, ili bi takvo pokretanje moglo prouzročiti daljnje ozljeđivanja i to samo u onom vremenskom periodu dok ta opasnost traje. Kada ona prestane, vrijeme je za primjenu drugih terapijskih metoda. Ako je pak šanc prepisan kod iznimno jakih bolova u tom segmentu, onda se njegovo nošenje treba ograničiti na noć i eventualno nekoliko sati kroz dan. Ono što je u ovoj priči možda najznačajnije reći jest to da nema izlječenja ili potpunog smirivanja bolova u vratu bez jačanja mišića u njegovoj okolini i povećanja njegove fleksibilnosti. Što će se učiniti u tom cilju i hoće li se pristupiti fizikalnom terapijom, vježbama, kiropraktikom, nečim trećim ili kombinacijom svega, zavisiti će od procjene liječnika i fizioterapeuta.