Protekli se tjedan u Zagrebu održavao festival svjetskog kazališta. Kako me te stvari zanimaju, zaletio sam se do naše slavne metropole da pogledam što se nudi. A nudile su se neke od aktualnijih predstava koje sada cirkuliraju Europom. Pa sam ostao i gledao. Kako se tekst sada ne bi pretvorio u nekakvu navrat-nanos sklepanu kazališnu kritiku, odlučio sam pisati o onim zakulisnim igricama koje se redovito odvijaju ispred scene, ili pak na njoj, za vrijeme pauza te prije i poslije izvedbe. To vrlo često zna biti puno zanimljivije od samih predstava. A uostalom, ako život zamislimo kao jedno veliko kazalište, što nas priječi da se ugodno zavalimo u svoje odavno rezervirano tijelo i jednostavno-uživamo u priredbi? Činjenica da tu i tamo i mi moramo odigrati neku ulogu, te tako i drugima dati jednaku mogućnost promatranja, čitavu tu igru čini još zanimljivijom. Protekli tjedan sam, dakle, glumio publiku. I bio sam sasvim primjerena publika. Mirno sam sjedio, nisam kašljao, dolazio sam na vrijeme, tako nisam podizao čitav red i, što je danas najvažnije, mobitel sam redovito isključivao. Sam bi sebe poželio, kako sam dobar bio. Vjerojatno je jedan od razloga za to bila i činjenica što sam uspio nabaviti propusnicu za sve predstave sa lijepim natpisom "Gost" pa su me čuvari bez puno pitanja propuštali unutra. Sve po pravilima pristojnosti. Onda bih mirno stao uz rub gledališta, jer sam imao stajaće mjesto, i čekao: možda netko s kartom neće doći. A to se redovito događalo. Festival je, naime, bio organiziran uz izdašnu potporu "metropole" koja je zauzvrat dobila i nešto besplatnih ulaznica. A onda je te ulaznice podijelila svojim dragim "prijateljima". I Naravno-dobar se dio političara nije pojavio. Ali: Naravno-njihova mjesta nisu ostala prazna. Hrpa studentarije i ostalih koji to zanima (a nemaju para) navalila je na festival i ulazili su kako znaju i umiju. Bili su posebno revoltirani na izjavu zagrebačkog pročelnika za kulturu koji im je, nakon što su tražili popuste na ulaznice, poručio da manje sjede po kafićima, pa će imati lovu za karte. Ali rijetki su oni koji bi, čak i da nikada ne sjednu, u domovini mogli priuštiti 200 kunića za kulturu. Zato su iz protesta ulazili besplatno. Jedni su poznavali čuvare, drugi organizatora, treći biljetere. Ulazili su na pauzama, dilali propusnice, lijepili karte… Snalazili se. Znate i sami (iz iskustva-sjetite se granice) kako to naši ljudi rade. A kada ih još motivira i prkos… Krepat, ma ne molat. Nakon tih migracija dvorane u kojima su igrane predstave su svaki puta bile krcate. Ljudi koji nisu imali sjedeće karte, poput mene, pristojno su stajali oko gledališta i čekali da sjednu svi oni koji trebaju sjesti. A onda bi, kada su se svjetla već počela gasiti, lovili ona blažena odmarališta za dupe koja su igrom slučaja ostala netaknuta. To je bio pravi show. Kako sam kasnije shvatio, vrlo je malo ljudi ustvari doista "kupilo" karte. Većina ih je dobila na ovaj ili onaj način. A ostali su ušli besplatno. Eto kako se kod nas i jedan od najznačajnijih kulturnih događaja svede na snalažljivost, nadmudrivanje, veze, poznanstva i muljažu. Kada se tome još pridoda i lažni glamur utemeljen na neznanju kakav redovito prati ovakva događanja, otprilike dobijete i sliku Hrvatske u cjelini. Što se prvoga tiče: nije ni čudo da velika većina građana niti ne ide u kazalište, a kad se slika proširi, dobijete razloge zašto iz zemlje odlaze svi kojima se za to ukaže prilika. I još da opravdam naslov. Predstave koje su gostovale, koliko god bile različite, imale su jednu zajedničku osobinu-profesionalizam (je li to uopće osobina?). Sve je bilo na svome mjestu, bez brzopletosti i površnosti. Kako me posebno zanimao način na koji takvi rade, nakon jedne kanadske produkcije ostajao bih u dvorani kada se mijenjala scenografija. Dakle, nakon pljeska, na scenu je uletjelo pet - šest njihovih radnika, svaki sa određenim zadatkom. Jedan je provjeravao, drugi nešto odnosio, treći osiguravao, a četvrti donosio. Svatko je bio zadužen za jednu stvar i nju je bez puno mudrovanja-izvršio. Nakon što su obavili svoje, otišli su. Sve skupa-par minuta. I sve je bilo spremno. Osim jedne sitnice. Kako se radnja odvijala na šljunku, koji se uslijed hodanja i skakanja svuda rasipao, trebalo je taj šljunak u pauzi pomesti, a onda i pograbljati, da izgleda lijepo, kao u zen vrtu. Za taj posao Kanađani su unajmili naše radnike. I evo situacije: njihovi odlaze, bez riječi, u tišini, nakon brzo i efikasno obavljena posla. Dolaze naši pograbljati. I prvo što čujem je: -Jesu grablje kod tebe? -Ne. Ja sam mislio da si ih ti uzeo. -Ma ti si ih trebao. -Ja? -Zaboravi. Je'l barem znaš gdje su? -Ne. Mislim da ih je Pero zadnji imao… -A gdje je Pero? -On je otišao na pauzu… Nastavak, dragi Vi, vam je vjerojatno poznat…