Na ovim sam stranicama u mnogo navrata prezentirao moguće načine liječenja različitih sindroma prenaprezanja. Od onih najpoznatijih poput skakačkog koljena, teniskog lakta, sindroma rotatorne manšete, upala ahilove tetive, plantarnog fascitisa, pa sve do onih rjeđih poput trkačkog ili plivačkog koljena. No, ostaje pitanje što su to sindromi prenaprezanja, koji su uzroci koji do njih dovode i možda najvažnije pitanje koje muči većinu pacijenata koji pate od ovih bolnih stanja, a to je zašto postoji toliko različitih, a često i suprotstavljenih načina liječenja kod jedne te iste dijagnoze? Kako upravo liječenje sindroma prenaprezanja često zahtjeva mnogo vremena, te iznimnu aktivnost samog pacijenta, jasno je da njegovo razumijevanje o tome što se točno događa u tijelu, kao i o temeljnim principima djelovanja određenih terapijskih postupaka igra važnu ulogu u ukupnom procesu oporavka. Pojednostavljeno govoreći sindromi prenaprezanja jesu oštećenja tetiva ili njihovih pripoja za kost do kojih dolazi zbrajanjem mnogih tzv. mikrotrauma. Sam proces njihova nastanka biti će jasniji ako razumijemo da zdrava tetiva pod mikroskopom izgleda poput špage, sa mnogo paralelno postavljenih niti. Te se niti mogu oštetiti od jednom, prilikom naglog pokreta, uganuća ili distorzije, pa tada nastupa traumatsko ili relativno veliko oštećenje u smislu parcijalne ili rjeđe totalne tetivne rupture. Ovaj je tip ozljeda karakteriziran točno određenim trenutkom u kojem nastaju, izrazitom i oštrom boli koja ih prati, te crvenilom i otokom na mjestu nastanka. Nasuprot njima, sindromi prenaprezanja nastaju zbrajanjem malih istegnuća ili puknućem tek jedne ili nekoliko niti u tetivnom tijeku. Kako su sva takva bolna stanja kumulativna, vjerojatno pri prvom malom oštećenju neće biti nikakvih simptoma, no, malo po malo, upornim ponavljanjem kretnji koja ta oštećenja uzrokuju, s vremenom će se pojaviti i bolnost. Sama bolnost u sindroma prenaprezanja izrazito je individualna. Ona može varirati od slabe do izrazite i ne mora nužno korelirati sa veličinom oštećenja na samoj tetivi ili njenom pripoju za kost. Isto tako, bolnost može biti stalna, može se pojavljivati povremeno, biti krakteristična samo za mirovanje ili samo za fizičku aktivnost. Isto tako nije rijetkost da se pojavljuje samo prije ili samo poslije fizičke aktivnosti, a kod nekih je sidroma specifična bolnost ujutro nakon ustajanja, te se nakon nekoliko koraka izgubi, da bi se slijedeće jutro ponovo javila (plantarni fascitis, skakačko koljeno, ahliova tendinopatija). Drugi pak sindromi prenaprezanja, poput rotatorne manšete mogu ograničiti kretnje u zglobu, ovom slučaju ramenu. Neliječeni, s vremenom mogu potaknuti i druge degenerativne procese na mekim tkivima, te potom uzrokovati kompleksno stanje koje se tada izuzetno teško liječi. Daljnjim zanemarivanjem bolova, ograničenja kretnji, te nastavkom kompenzacijskih kretnji, moguće je širenje bolova u neposrednu ili dalju okolinu. Tako nije rijetkost vidjeti bolna stanja u koljenima uzrokovana dugim trajanjem upala ahilovih tetiva, bolove u vratu uzrokovane procesima u ramenu, kao niti leđobolju potaknutu plantarnim fascitisom, odnosno petnim trnom. Zbog svega toga, sindromi prenaprezanja nisu tek bolovi koje valja zanemariti, upravo suprotno. Važno je što je prije moguće utvrditi točan uzrok bolova, te ga pokušati zaliječiti. U slijedećim brojevima pokušati ću ukazati na razloge zbog kojih to nije uvijek lak poduhvat.