Skakačko koljeno zauzima prvo mjesto po učestalosti u gotovo svim sportovima u kojima su prisutni česti skokovi ili opružanja koljenog zgloba sa velikim opterećenjem. Tako npr. u odbojci "skakačko koljeno" predstavlja 28% svih sportskih ozljeda, odnosno čak 40% vrhunskih odbojkaša ima tegobe ovog tipa tijekom svoje sportske karijere. Ništa bolje nije ni sa košarkom, rukometom, atletikom, dizanjem utega, biciklizmom, umjetničkim klizanjem, hokejom na ledu itd. Sve to postavlja ovaj sindrom prenaprezanja na neslavno prvo mjesto po učestalosti uopće, što se ne odnosi samo na profesionalni sport, već i na rekreativce, a ponekad i na osobe koje nisu pretjerano fizički aktivne. Osnovna je karakteristika ovog stanja bol u predjelu koljena i to neposredno ispod ili iznad patele (ili ivera). To je ona mala kost s prednje strane koljena koju je lako napipati jer se nalazi odmah ispod kože. Njena funkcija će biti jasnija zna li se položaj koji zauzima u koljenom zglobu. Ona je u stvari "umetnuta" u tetivu velikog butnog mišića (kvadricepsa) i služi mu kao pomična točka uporišta smanjujući tako trenje tetive pri pokretu i olakšavajući sam pokret. Prilikom velikih opterećenja dolazi do upalnih procesa upravo na mjestima gdje se tetiva veže na patelu i tada to stanje nazivamo "skakačkim koljenom". Osim boli na pritisak i prilikom čučnja, tipična je bolnost nakon dugog sjedenja sa koljenom u savijenom položaju, npr. u automobilu ili za vrijeme kazališne ili kino predstave, pa se ta pojava zove "znak kinematografa". Kada se pojave ovakvi simptomi, dobro je učiniti dodatne pretrage kako bi se objektivizirao nalaz, a to je najbolje ultrazvučnom dijagnostikom, jer osim potvrđivanja kliničke dijagnoze, važno je utvrditi i stadij u kojem se ozljeda nalazi. Osim prenaprezanja kao najvažnijeg faktora, na razvoj skakačkog koljena može utjecati i postojanje "X" i "O" nogu zbog nepravilnog prijenosa opterećenja kroz tetivu i patelu, zatim slabost nekih mišića kuka i trbuha koji imaju svoju ulogu u samom skoku, jer takvo stanje dodatno povećava pritisak na tetivu kvadricepsa. Isto je tako riziko faktor i nedovoljna fleksibilnost ili skraćenje mišića stražnje lože natkoljenice, koji u tim okolnostima predstavlja dodatni otpor opružanju koljena. No, skakačko se koljeno može uzrokovati i naglim početkom tjelesne aktivnosti, nakon duže pauze, ili čak i jednokratnim opterećenjem. Vikend-skijaši su u ovo doba godine najbolji primjer. Pa iako su tamo skokovi rijetkost, upala se događa kao odgovor na fizičku nepripremljenost. Sve ovo govori o potrebi prevencije unutar trenažnog procesa, prije svega kroz redovito i kompletno istezanje, a zatim i kroz jačanje proporcionalno slabijih mišića koji sudjeluju u skoku, odnosno na adekvatno pripremanje tijela na fizičko naprezanje uopće. No, kada do ozljede i dođe vrlo je važno terapiju započeti odmah. Liječenje započinjemo primjenom ledenih obloga na bolno mjesto i mirovanjem. Led u ovoj fazi smiruje upalu i smanjuje bol, što je izuzetno bitno za nastavak same terapije. Nakon tri do pet dana nastavlja se sa toplo-hladnim procedurama, laserom, ultrazvukom, te elektroterapijom, te cross- friction masažom a sve u svrhu ubrzavanja cijeljenja tetive i njenih pripoja. U kombinaciji sa fizikalnim agensima kreće se sa vježbanjem u cilju jačanja oslabljene muskulature, ispravljanja nesrazmjera u snazi određenih mišićnih skupina, te tzv. balans-vježbama. Principi vježbanja koji uključuju male težine i veliki broj ponavljana preporučuju se kod ovog sindroma, ali moram napomenuti da se program ukupnog liječenja, pa tako i vježbe moraju učiniti individualno, nakon što se utvrdi uzrok koji je doveo do ozljede. Važno je kod aktivnih sportaša za cijelo vrijeme liječenja provoditi tzv. alternativni trening za neozlijeđene dijelove tijela kako bi se održala kondicija (npr. plivanje, vježbe snage itd.), a sve zajedno činiti vrlo strpljivo, jer terapija skakačkog koljena može trajati od nekoliko tjedana do više mjeseci. Ukoliko usprkos upornoj i adekvatnoj fizioterapiji ne dođe do zadovoljavajućeg poboljšanja, te ozljeda prijeđe u kroničnu, primjenjuje se terapija udarnim valom (ESWT) koja ima sposobnost potaknuti prirodan proces cijeljenja. Operativno se liječenje primjenjuje vrlo rijetko i to tek onda kada svi ostali terapijski postupci nisu dali željene rezultate.