Što se to događa kada se čuje škljocanje i grebanje iz zglobova pri pokretanju? Jesu li ti zvukovi, koje uopćeno zovemo krepitacijama, opasni i kada? Upravo je to jedno od najčešćih pitanja koja se postavljaju fizioterapeutu ili liječniku ortopedu. Jedno od zlatnih pravila pri krepitacijama jest da li se zajedno sa zvučnim efektima pojavljuje bolnost? Ako je bol prisutna, tada je vrijeme za posjet liječniku ili fizioterapeutu. U koliko bolnosti nema, tada je najvjerojatnije riječ samo o nekom od slijedećih procesa koji ne zahtijevaju stručnu pomoć i nisu znak za uzbunu. Uvjerljivo najčešći zvučni efekti događaju se kod "ispucavanja prstiju". Zvukovi koji se proizvode potezanjem jednog po jednog ili potpomognutim pregibanjem svih prstiju znaju biti zaista glasni. No kod te akcije nema bitnijih promjena u samim zglobovima, već je zvuk generiran izjednačavanjem tlakova u samoj zglobnoj čahuri. Isto tako nema dokaza da često ispucavanje prstiju može dovesti do nekih bolnih sindroma ili degenerativnih promjena u šaci. Krepitacije u koljenu, naročito pri čučnju najčešće su uzrokovane oštećenjima hrskavice na pateli ili unutar koljena. Iako oštećena hrskavica može predstavljati problem, u koliko ne izaziva bolnost, tada nema potrebe za uzbunu. Krckanje pri pokretanju stopala, naročito pri pokušaju kružnih kretnji vjerojatno je posljedica zadebljanja neke od mnogobrojnih tetiva u njegovoj okolini. No i manja hrskavična oštećenja mogu biti dovoljno zvučna. Zvukovi koji dolaze iz bliže okoline kuka, gotovo su u pravilu uzrokovani preskakanjem jednog velikog i dugačkog ligamenta preko jedne koštane izbočine. Iako ovo stanje može biti i bolno, rijetko je tako. Krepitacije u ramenu većinom su znakovi oštećenja hrskavice. Dok zvukovi poput pomicanja pijeska na morskom dnu pri pokretima vrata znače da su na djelu barem početne degenerativne promjene u vratnoj kralježnici.Sve u svemu, bolnost je važna, a ne zvukovi. Ima jedna anegdota koja govori da su ortopedi prije trideset i više godina, a kada nije bilo dostupno toliko specifičnih dijagnostičkih metoda kao danas (CT, MR i sl.) pregled koljena obavljali stetoskopom i po zvukovima pri određenim kretnjama određivali što bi to moglo uzrokovati bolove, te po takvoj dijagnozi odlučivali o operativnim zahvatima ili kakvom drugom načinu liječenja. Danas je jasno da su u tim slučajevima greške bile česte, a mnoge operacije vjerojatno nepotrebne. Osim toga, tada nije bilo danas popularne artroskopije, već su se svi operativni zahvati radili tzv. otvorenim rezom, što će reći da je i oporavak poslije njih bio dug i naporan. S druge strane, određeni zvukovi pri fizikalnom pregledu i danas predstavljaju gotovo siguran znak za određena oštećenja. Ako je riječ o koljenu, tada vrlo specifičan škljocaj pri posebnom testu gotovo sigurno govori u prilog oštećenja jednog ili oba meniskusa. I za kraj, zvukovi koji se pojavljuju pri istezanju kralježnice ili kod kiropraktičkog zahvata nisu uvijek jednostavnog uzroka. Općenito se smatra da su za njih odgovorni mali zglobovi između kralježaka i promjena položaja među njima. No, druge teorije govore o ligamentarnom i tetivnom aparatu kao o glavnom izvoru zvukova. Bilo kako bilo, olakšanje koje pacijenti ili vježbači osjećaju poslije svega toga ukazuje da oni označuju jedan pozitivan proces. Suprotno od toga, naglu bolnost u vratu i križima ponekad može pratiti vrlo jasan "klik". Gotovo u pravilu on znači uklještenje bilo živca, bilo nekog drugog mekog tkiva u okolini kralježnice.