Ova je priča namijenjena prije svega sportašima, kako onim rekretivnim, tako i onima koji se sportom bave intenzivno. No, pored njih ona dotiče i interese roditelja mladih sportaša, jer se ozljede nastale prečestim skokovima ili u situacijama u kojima tijelo nije spremno na skokove, dotiče i njih. Postoji cijeli niz sportova u kojima je skok glavni pokret. Od odbojke i košarke, pa sve do klasičnih atletskih disciplina poput skoka u vis ili skoka u dalj. No i ostala sportska područja, koja nisu vezana uz skokove, kao što su veslanje, nogomet, sprinterske discipline u atletici te mnoge druge, koriste skokove unutar trenažnog procesa kako bi poboljšali eksplozivnost važnu za temeljnu sportsku aktivnost. Sve to, a poradi različitih razloga, uzrokuje mnoštvo sportskih ozljeda, od kojih se većina može spriječiti. Skok, bilo onaj plitki, a pogotovo duboki, izrazito je veliki stres za cijeli lokomotorni sustav nogu i donjeg dijela leđa. On predstavlja rizik kako za hrskavicu koljena, skočnog zgloba i kralježnične diskuse, tako i za ligamentarni i tetivni sustav. A oštećenja i ozljede spomenutih dijelova događaju se ili kao rezultat nepripremljenosti ili pak kao posljedica pretjerivanja i loše odmjerenog opterećenja u trenažnom procesu. U rekreativaca je najčešći uzrok ozljeda nepripremljenost za skokove i neadekvatna podloga. Dovoljno je reći da se naši rekretaivci rijetko kad zagrijavaju, a podloga po kojoj trče i skaču uglavnom je betonska. U koliko se tu još doda i neprimjerena obuća (tvrde tenisice pogodne za parket, ali ne i beton), tada su koljena i križa u velikoj opasnosti. Sasvim je druga priča kod intenzivnijeg bavljenju sportom. Tamo je trener konstantno prisutan, te su treninzi planirani, ili bi takvi barem trebali biti. To će reći da bi tijelo trebalo sa treningom pripremiti na skokove. Žalosna je činjenica da se to čak i danas, kada informacije kolaju neusporedivo brže nego, na primjer prije 10 godina, ne radi uvijek. Rezultat je nerijetko poražavajući. Bolovi u koljenom zglobu koji ne prolaze niti nakon višednevnog mirovanja, bolovi i otekline skočnog zgloba bez vidljivog razloga, bolovi i zakočenje u križima, pogotovo ujutro nakon ustajanja, te nekoliko sati nakon treninga. Sve to i još cijeli niz simproma može ukazivati na preopterećenje skokovima i neadekvatnu pripremu sustava za pokretanje na njih. Kako nam je mnogo lakše stvoriti sliku o nekom zdravstvenom problemu putem usporedbi, tako je i problem skokova lako poistovijetiti sa automobilima. Jasno je da nije svejedno kojim automobilom sudjelujete ra rally-ju. Čak niti izvana ti automobili nisu slični onima koji voze riječkim ulicama, iako imaju ista imena i zvanično se radi o istim modelima. Valjalo je poradi dobrog rezultata i smanjivanja rizika za vozače u tim jurilicama promijeniti gotovo sve, od motora, preko ovjesa i amortizera, pa sve do karoserije i unutrašnjosti. Da se kojim slučajem pored njih nađe automobil iz auto-salona, vjerojatno bi publika prasnula u smijeh. U tom smislu i tijelo treba temeljito pripremiti za skokove. No ta promjena nije tako jednostavna kao u automobilima. Ovdje nema dijelova koje bi smo mijenjali, već dijelove koje imamo valja temeljito pripremiti, a to zahtjeva vrijeme, znanje i upornost, kako sportaša, tako i trenera. Svaka žurba u tom procesu povećava rizik od ozljeda, a svaka ozljeda vraća nas na početak i tako je krug zatvoren. Valja posebnu pažnju ovdje posvetiti mladim sportašima, čije su hrskavice i ostala meka tkiva još osjetljivji no što je to slučaj u odraslih. Isto tako valja uvijek skočiti na prvu loptu i kod pojave bilo kojeg od gore spomenutih simptoma odmah potražiti pomoć.