Današnji prosječan školarac više zna o sumpornoj kiselini nego o samopomoći kod banalnih infekcija, više zna o križarskim ratovima nego o ljekovitom bilju. Ne zna spremiti zdrav obrok, ali zna integrale. Spremnost za svakodnevni život debelo je zanemarena nauštrb mase podataka
Škola je mjesto punjenja mozgova. Namjeste vam lijevak i znanje poteče… Kako je osvajao Napoleon, kako se računa volumen piramide, kako se razmnožava paprat, što je napisao Silvije Strahimir Kranjčević, koji je glavni grad države Colorado. Znamo da je kapacitet mozga velik, ali sve znanje ovog svijeta u njega ne možemo stlačiti. Niti približno. Zbog toga pametan obrazovni sustav pokušava napraviti pametnu selekciju. I tu počinju dvije vrste problema. Pokušava se stlačiti nerealnu količinu podataka. A u šumi ubačenih podataka redovito izostaju neke važne karike, neophodne za život. Što se tiče količine, problem je koliko-toliko registriran, ali pomaci su minimalni. O proklamiranom rasterećenju vode se nesuvisle političke debate. (U sjeni besplodnih rasprava, zarade gladni nakladnici animiraju nastavnički kadar prigodnim informatičkim poklonima, kako bi njihovi udžbenici stekli prednost nad konkurencijom.) Ministar najavljuje revolucionarne poteze, koji nikako da dođu. Trust mozgova ne može se složiti oko selektivnosti. Nekakva opća znanja doslovno su zagušila sustav. Kako posložiti prioritete?
Eh, prioriteti… Znate li kako to ide? Tako da današnji prosječan školarac više zna o sumpornoj kiselini nego o samopomoći kod banalnih infekcija, više zna o križarskim ratovima nego o ljekovitom bilju. Ne zna spremiti zdrav obrok, ali zna integrale. Nepripremljen je za vlastiti vrt, šepa s ponašanjem i bontonom. Spremnost za svakodnevni život debelo je zanemarena nauštrb mase podataka, koji nemaju opipljivu praktičnu vrijednost. Često prepričavam metode rada jedne profesorice povijesti, koja je provodila frekventne numeričke testove. Cijeli test sastojao se samo od ispisivanja godina nekih „važnih“ događaja. Za dobru ocjenu morao si biti dobar i u tome. Učiti masu podataka napamet, podataka koji ne služe ničemu. I koji će se u najvećoj mjeri zaboraviti u kratkom roku. Zar se uči samo zbog ocjena? A ne zbog lakše plovidbe kroz život?
Ne mogu zaboraviti ni famozni zdravstveni odgoj. Dobra ideja (jedna od rijetkih u školstvu) izgubila se u košmaru političkih prepucavanje oko definicije braka. (Podsjeća me na rasprave ustaše-četnici, crveni-crni, lopovi-poštenjačine. Što je više velikih fraza, puniji je Sabor.) Pri tome je nebitno što djeca o vlastitom tijelu uče na ulici, nebitno je i što je zdravstveni sustav bespotrebno opterećen zbog tog istog neznanja. Umjesto toga, imat ćemo referendum i mišljenje naroda. Zaboga, pa brak je svetinja...
