U moru informacija i metežu koji nas okružuje u našoj svakodnevici, silno je teško činiti naizgled jednostavne stvari, poput osluškivanja potreba vlastitog tijela. Prirodne stvari i porivi uistinu posve iščezavaju u totalno neprirodnoj okolini. Povratak prirodi, u onom svom iskonskom smislu, nije više moguć niti za ruralnog, a kamo li za urbanog čovjeka. Svi pokušaji prirodne i zdrave prehrane od početka su osuđeni na manji ili veći neuspjeh. I samo kretanje, koje toliko promoviram na ovim stranicama, odvija se u neprirodnim sredinama grada, usred smoga ili dvorana za vježbanje. Svakako bi bilo idealno jesti svježe uzgojenu hranu i šetati se prirodnim okolišem, ali takvo što možemo tek gledati na televiziji i možda si priuštiti pokoji izlet u prirodu. No, možda najveći problem u ovom ubrzanom ritmu jest nešto drugo. Jer tijelo se navikne i na vježbanje u teretani. Ono isto tako kompenzira nedostatke u prehrani, no ne se može othrvati svemu onome što tražimo od njega. Ono ne može reći ne nekom od nerazumnih zahtjeva. Može tek blago pozvati na razum, zatim nešto jače govoriti kako sve to što činimo s njim nije dobro, a zatim i vikati u situacijama kada je već poprilično kasno. Čujete li dozivanje vlastitog tijela? Obraćate li pažnju na te dozive? Medicina je tu kada stvari već debelo odu po zlu. Njene metode zasnovane su na velikim zahvatima i drastičnim mjerama. K liječniku ne idete kada vam je malo neugodno, kada vas malo i rijetko negdje štrecne, kada se osjećate umorno, iscrpljeno ili naprosto slabo. Ta stanja nisu za liječnika, jer ona naprosto nisu bolesti. No, svaka bolest neizostavno počinje sa takvim blagim i gotovo nezamjetnim osjećajima koje ne možemo niti opisati. Kako su ti dozivi tijela tihi i slabi, u cijeloj buci svakodnevice uopće ih ne čujemo, te ih zanemarimo i ostavljamo ih da se brinu sami o sebi. Mnogo kasnije pojave se ozbiljniji simptomi koji upućuju na pravo oboljenje. Studija na košarkašima u Americi, sprovedena je na način da se jednoj grupi sportaša sugeriralo da nakon treninga učine vježbe opuštanja, te da polako sviješću prođu kroz cijelo tijelo u potrazi za napetostima i nelagodom, te da ih pokušaju ukloniti autosugestijom. Na jednogodišnjoj razini, ta je grupa imala neusporedivo manje ozljeda od kontrolne grupe koja je trenirala istim intenzitetom, ali bez programa relaksacije. Mnoge danas popularne tehnike samoiscjeljenja baziraju se upravo na temeljima relaksacije i meditacije, u kojoj se na kratko usporava ovaj užurbani ritam te se kompletna pažnja posvećuje subjektivnom osjećaju tijela, ugode i neugode. Tek u fazi opuštanja možemo slušati potrebe vlastita tijela, otkriti kronični umor, iscrpljenost, početne blage bolove, jedva primjetnu napetost, te mnogo čega drugoga. U tom slučaju možemo djelovati preventivno čineći jednostavne zahvate u svakodnevici, od više vremena provedenog u odmoru, pa sve do više kretanja, promjene prehrane i slično. Takav će pristup donijeti neizostavno bolje rezultate od slijepog slijeđenja raznoraznih savjeta i trendova o pravilnoj prehrani, pravilnom kretanju i uopće pravilnom životu. Kako je činjenica da smo svi međusobno različiti, tako su različite i potrebe naših tijela. Dobro je otkriti vlastite specifičnosti, a zatim ih slijediti. No, to se može tek u tišini i u fazi potpunog opuštanja. Pa, opustite se!