Postoji nekoliko bolesti koje se kod pasa mogu prenijeti spolnim kontaktom. Poznavanje istih posebno je važno za uzgajivače kako bi svoje mužjake i kujice koje koriste i u reprodukciji mogli zaštititi. Brucelozu kod pasa uzrokuje bakterija Brucella canis. Psi se inficiraju uglavnom ingestijom posteljica, abortiranih plodova, krvi i vaginalnog iscjedka, ali moguć je i prijenos prilikom spolnog kontakta. Kuja koja abortira zbog ove bolesti može širiti infekciju još mjesecima nakon abortusa. Bolesni mužjaci izlučuju brucele urinom, ali je to mali broj bakterija koji obično nije dovoljan za infekciju. Važno je znati da od ove bolest zoonoza-obolijevaju i ljudi, doduše rijetko i infekcija je obično blage naravi. Za razliku od pasa ljudi dobro reagiraju na antibiotsku terapiju. Brucela uzrokuje ugibanje fetusa , do abortusa obično dolazi između 40 i 55 dana graviditeta, no može doći i do ranog odumiranja i resorbcije plodova deset dana po parenju, pa to niti ne registriramo kao abortus, već mislimo da parenje nije bilo uspješno. Neplodnost u kuja, vaginalni iscjedak također su simptomi kod ženki, a kod pasa izaziva upalu testisa i sjemenovoda, iritaciju skrotuma, neplodnost. Brucela nije otporna u vanjskom svijetu i većina dezinficijensa je ubija. U Evropi ova se bolest u pasa javlja sporadično.Kod nas se serološki testovi na brucelu canis rade na Veterinarskom institutu u Zagrebu, međutim epizootiološka situacija je takva da se to ne radi rutinski. Naime, Brucella Canis nije dijagnosticirana dugi niz godina. Ako ste primjerice vlasnik mužjaka koji pari 5 i više kuja godišnje, ne bi bilo zgorega da se napravi ovaj test i to svakih 6 mjeseci. Prije testiranja pas 4 tjedna ne smije uzimati nikakve antibiotike. Ukoliko se radi o kronično bolesnoj životinji može doći do povremenog padanja titra antitijela što može dati lažno negativan rezultat. Ako nam je sumnjiv pas tri puta uzastopce negativan na brucelu u razmacima od mjesec dana, smatramo ga zaista negativnim. Pozitivne pse trebalo bi kastrirati i izolirati od drugih pasa, jer iako su kastrirani i dalje su izvor infekcije. Pošto se radi o zoonozi preporuka bi bila eutanazija. Antibiotska terapija neće dovesti do potpunog izlječenja. Canine Transmissible Venereal Tumour (CTVT) još nazivamo i Stackerov sarkom. Radi se o neoplazmi koja je uvijek locirana na genitalijama kako mužjaka tako i ženki. Vrlo rijetko može metastazirati. Prenosi se tako da nekoliko malignih stanica dođe na oštećenu kožu ili sluznicu-spolnim kontaktom prvenstveno. U Evropi je rijedak. Uzrok mutacije stanice koje zatim uzrokuju CTVT je još uvijek nepoznat, no ovakva vrsta tumora poznata je samo kod pasa. Nije poznato zbog čega zakaže histokompatibilna barijera organizma (zdrav organizam trebao bi odbaciti te stanice kao što se događa kod transplantiranih organa). Ženke obolijevaju češće od mužjaka, obično se javlja u starosti od 2 do 7 godina. U skupinu sa velikim rizikom od obolijevanja spadaju psi lutalice te oni koji "ganjaju" svaku kuju u tjeranju bez ikakvog nadzora od strane vlasnika ( bježe od kuće i slično), psi čuvari te lovački psi. Kod kuja tumor je obično smješten na vaginalnom otvoru, rijetko zahvaća i usmine. Kod mužjaka obično se smjesti na kaudalnim dijelovima penisa, rijetko na glansu. Vlasnici primjete krvavi iscjedak iz spolovila, a ponekad iz prepucija odnosno vagine prolabira samo neoplastično tkivo. Bolestan pas liže spolovilo, a zbog sekundarne bakterijske infekcije neoplazme javlja se i neugodan miris. Tumor se može odstraniti kirurški, ali su recidivi vrlo česti-dovoljno je da jedna "bolesna" stanica padne u zdravo tkivo. Terapija izbora je kemoterapija citostaticima koja je vrlo uspješna. Leptospiroza je bakterijsko boljenje koje mogu uzrokovati različite bakterije iz roda Leptospira. Kod pasa se najčešće manifestira kao akutna infekcija bubrega i jetre te ponekad kao septikemijska bolest. Može se manifestirati i kao kronično oboljenje bubrega te uzrokovati abortus kod gravidnih ženki. Upravo zbog nespecifičnosti simptoma i različitih kliničkih slika može se dogoditi da bolestan pas ostane nedijagnosticiran. Leptospire nalazimo u vlažnom okolišu, a u stajaćim vodama može živjeti i nekoliko mjeseci. Pas se može inficirati direktnim kontaktom sa inficiranim urinom ili fetalnim materijalom, ali i indirektno leptospirama iz okoliša. U rizičnu skupinu spadaju lovački psi te svi oni koji imaju kontakt sa vodama stajačicama. Dijagnosticira se serološki, a liječi antibioticima no liječenje mora započeti prije nego nastane nepopravljiva šteta na bubrezima ili jetri. Urin bolesnog psa je izvor infekcije, a bolest je zoonoza. Kao preventiva preporučuje se vakcinacija, te uništavanje glodavaca tamo gdje se psi drže u boksovima ili u dvorištima. Leptospiru bolestan pas može prenjeti i spolnim kontaktom.