Recimo to jasno i otvoreno. Mi najviše volimo kada bol ili bolest može otići u nepovrat naprosto uzimanjem nekog lijeka, bilo u obliku tablete, injekcije ili kojim drugim načinom koji ne traži naš angažman. Sve ono što bi nas trebalo pomaknuti, promijeniti neku od navika, ili nas prisiliti da se i sami aktiviramo u vlastitom liječenju i izlječenju, nije nam drago. Prečesto nismo svjesni da je upravo naš svakodnevni život izvor mnogih bolova i neugoda. Neke su možda ozbiljnije, dok su druge tek tu da smetaju. No, ponekad, možda baš onda kada nam biva dosta svega, pa i nemoći same medicine, uzimamo stvar u svoje ruke i napokon činimo nešto za sebe. Ima tome već više od tri godine. U moju je ordinaciju ušao mlad čovjek u ranim tridesetima i požalio se na kronične bolove u križima. Nakon dužeg propitivanja doznao sam da ima vrlo stresan posao, koji osim svega ostalog traži od njega da duge sate provede u automobilu. Njegova fizička aktivnost bila je ravna nuli, a i nije mogao pohoditi neku rekreaciju i zbog samih bolova. Sjećam se kako je govorio o tome da nije siguran je li mu neugodnije ući u krevet navečer, ili ujutro iz njega izaći. O ulasku i izlasku iz automobila da i ne pričamo. Detaljnijim pregledom postalo je jasno, a kasnija rendgenska snimka je to i potvrdila, da je kralježnica oštećena, te da je to oštećenje pratio i proces slabljenja okolnih mišića. Sve u svemu prava signalna lampica koja je upozoravala da tijelo tako ne može dalje. Naravno, osim same terapije, predložio sam mu i redovito vježbanje, što je on na početku odbio uz opravdanje kako nema dovoljno vremena. I tako je vrijeme prolazilo. Bolovi u križima bivali su ponekad slabiji, a ponekad jači, sve u zavisnosti od učestalosti same terapije, te intenziteta samog sjedenja i kilometraže koju je prevaljivao u automobilu. Sve moje molbe i objašnjenja kako će doći dan kada više nećemo moći terapijom smanjivati bolove, nisu nailazile na plodno tlo. No, Vrag dođe po svoje, a ovaj slučaj nije po tome bio izuzetak. Prije otprilike devet mjeseci ponovno me je posjetio, ovaj puta sa vrlo intenzivnom križoboljom koja ga je priječila u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, pa tako i posla. Sav trud, nastojanja i sve terapijske metode koje sam upotrijebio, a koje su u prošlosti uspješno smanjivale bolnost i vraćale ga u punu funkciju, nisu više djelovale. Tek nakon nekoliko tjedana pokušaja i promašaja, bilo je jasno da se nešto drugo mora učiniti. Operacija nije dolazila u obzir iz mnogo razloga. Lijekovi su uklanjali bolove tek na nekoliko sati, a sve su lošije djelovali na želudac. U tom se trenutku, junak ove priče čvrsto odlučio posvetiti redovitom vježbanju kad god je i koliko god je to moguće. Rečeno- učinjeno. Program smo sastavili, objasnili i pokazali, a on se od zakletog nesportaša premetnuo u redovitog posjetitelja fitnessa. Prvi je mjesec prošao u glavnom u bolovima. Tek je drugi mjesec redovitog vježbanja donio osjetno olakšanje. Nakon tri mjeseca mogao je bez problema izaći iz automobila, a nakon pet mjeseci bolovi u križima postali su rijetkost. Danas voli reći da nema bolova i da se sve teže može sjetiti kako je to bilo ne moći učiniti nešto sa svojim tijelom. Ja stvarno volim priče sa sretnim završetkom. Isto tako volim što ih i sam život piše. Pitam se ponekad samo zašto je nužno da do sretnog kraja prođe toliko nepotrebne drame? I je li tvrdoglavost samo druga strana upornosti?