Rutina nije nužno loša stvar. Iako ponekad pomislimo da raditi rutinski ne znači raditi najbolje, činjenica je da tako radimo uobičajene i svakodnevne obaveze, a koncentrirano se posvećujemo nesvakidašnjim problemima i poslovima. Medicina nije iznimka. Jedan od rutinskih postupaka u fizioterapiji svakako su tzv. stabilizacijske vježbe za vratnu kralježnicu. To je nešto s čime sam se susreo već na samom početku svog školovanja prije gotovo dvadeset godina. Čak i tada, te su mi vježbe djelovale neuvjerljivo, a veliki broj pacijenata koji se žalio na pojačane bolove za vrijeme ili nakon njihova izvođenja, samo je pojačavao moju sumlju u njihovu učinkovitost. No, tko sam bio ja tada, da kao jedan tinejđer sa pola pročitane stručne knjige preispitujem jednu tako općeprihvaćenu praksu? Da pojasnim, stabilizacijske vježba za vratnu kralježnicu rade se tako da se ruka postavi na čelo, zatiljak, ili odmah iznad uha, te se pruža otpor, dok se u isto vrijeme nastoji učiniti pokret glavom u nekom smjeru. To rezultira snažnim napinjanjem mišića vrata, bez učinjene kretnje. U širem aspektu, te se vježbe još zovu i izometrične, a služe za jačanje oslabljenih mišića. Nedavno sam se ponovo prisjetio te svoje rane skepse. Iako sam tijekom godina gotovo potpuno izbacio takav pristup u liječenju bolnih sindroma vratne kralježnice, naprosto stoga što on nije donosio ništa dobroga mojim pacijentima, on je zaostao u fizioterapeutskoj struci kao uvriježena navika, čije se posljedice rijetko, ako uopće preispituju. Pacijent koji je potražio pomoć, u kasnim je dvadesetim godinama i već dvije godine ima snažne vrtoglavice koje mu smetaju u obavljanju svakodnevnih poslova. Ukratko, pokušao je sve, od klasične fizioterapije, preko kiropraktičara, pa sve do raznih masaža. Pogledom na medicinsku dokumentaciju, te pomnim pregledom, bilo je jasno da se radi o tzv. vertebrogenim vrtoglavicama koje su rezultat pritiska na dvije krvne žile koje prolaze kroz samu vratnu kralježnicu i opskrbljuju krvlju zatiljak i mali mozak. Isto je tako bilo jasno da su mu mišići vrata u jakom spazmu (grču) te uz sve to još i dodatno skraćeni. Na moje pitanje da li radi kakve vježbe odgovorio je potvrdno i pokazao mi upravo set «stabilizacijskih» vježbi za vrat koje je naučio u jednoj zdravstvenoj ustanovi. Na pitanje pomažu li mu one, napomenuo je da je stvar upravo suprotna, te da nakon vježbanja nastupa redovito pogoršanje. Takav sam odgovor i očekivao. Kada se izometrija (zatezanje mišića bez kretnje) radi na već spastične mišiće vrata, pojačava se spazam, koji pojačava pritisak na krvne žile, što dovodi do usporavanja cirkulacije krvi kroz njih, što dalje uzrokuje smanjenu opskrbu kisikom cijele zatiljne regije glave, te na kraju rezultira vrtoglavicama. Preporučio sam mu da prekine sa naučenim vježbama, započeli smo kratku terapiju, koja je osim različitih metoda manuelnog liječenja uključivala i vježbe istezanja za vrat. Već nakon tri dana osjetio je prvo poboljšanje, te je sva prilika da će vrlo skoro ostati bez svojih vrtoglavica, a nešto kasnije i zaboraviti da ih je imao. Valja imati na umu da se medicina mijenja vrlo brzo, a nove spoznaje pristižu nevjerojatnom brzinom. Osnovno je moći svaku, ali uistinu svaku uhodanu metodu liječenje opet i ponovno propitivati u svjetlu tih novih saznanja. Samo je tako moguće individualno prilagoditi liječenje konkretnom pacijentu i njegovu problemu, odnosno mijenjati stare rutine nekim novim.