Štenećak je vrlo zarazna, febrilna, virusna bolest pasa i drugih mesojeda (ne i mačaka), raširena po cijelom svijetu. Sudeći po imenu, pomislili bi da se radi o bolesti koja napada samo štenad, no to nije istina. Češće obolijevaju mladi psi, od 3 do 6 mjeseci, no oboljeti mogu psi svih starosnih skupina. Štoviše, kod starih pasa čest je kronični oblik bolesti, kod kojeg virus perzistira u mozgu gdje izazove upalu, a ishod je obično fatalan. Postoji nekoliko slojeva virusa štenećaka, od kojih "blaži" uzrokuju prolaznu infekciju, dok većina slojeva uzrokuje akutno oboljenje sa vrlo visokom smrtnošću. Prvi znak bolesti je visoka temperatura koja se javlja od 14 do 18 dana nakon što je pas bio u kontaktu s virusom. Nakon 2 dana, temperatura obično padne, da bi za nekoliko dana ili tjedana ponovno narasla. Sa drugim rastom tjelesne temperature najčešće su već očiti i drugi simptomi: iscjedak iz očiju i nosa, povremeno povraćanje i/ili proljevi, kašalj... Životinja gubi apetit, postaje apatična, a ponekad se javljaju i promjene na koži. Virus štenećaka djeluje imunosupresivno, dakle oslabljuje obrambene mehanizme organizama, što otvara vrata sekundarnim infekcijama koje bi zdrav organizam bez problema nadjačao. Nakon "napada" na stanice obrambenog sustava te epitelne stanice (probavni i dišni sustav), virus stiže do nervnih stanica gdje je najčešće uzrokom nepopravljivih oštećenja. U toj fazi bolesti javljaju se simptomi od strane nervnog sustava u obliku tikova (trzanje glavom ili ekstremitetima), epileptičkih napada, oduzetosti nogu, upala očnog živca i slično. Jedan od čestih znakova štenećaka su jako tvrdi jastučići na šapama, kao i otvrdnuće nosne pečurke (virus oštećuje epitelne stanice) pa vlasnici često posjete veterinara upravo zbog tih promjena. Bolest ima vrlo visoku smrtnost, a jedina bolest sa većom smrtnošću jest bjesnoća. Sumnju na ovu bolest postavljamo na osnovi kliničke slike te krvne slike u kojoj je vrlo snižen broj limfocita (vrsta obrambenih stanica). Definitivnu dijagnozu postavljamo dokazom virusa u tjelesnim tekućinama posebno u moždanom likvoru. Liječenje je samo simptomatsko, dakle sprječavamo sekundarnu infekciju bakterijama, te olakšavamo psu tegobe aplikacijom sredstava koja će smanjiti sekreciju iz nosa, očiju i slično. Ukoliko životinja povraća i ima proljev, neophodna je parenteralna infuzija tekućine i hranjivih tvari. Prognoza je uvijek neizvjesna. Sa sigurnošću možemo reći da je pas zdrav tek ako nema nikakvih simptoma nekoliko mjeseci nakon kliničkog oporavka. Vrlo često, naizgled zdrave životinje ponovno obole i uginu za nekoliko tjedana ili mjeseci. Dakle, jedini način da izbjegnete ovu vrlo zaraznu i fatalnu bolest pasa je preventivno cijepljenje, koje vršimo trokratno kod štenadi, a zatim jednom godišnje kod odraslih pasa. Pas u vrijeme cijepljenja mora biti sasvim zdrav, prethodno očišćen od crijevnih parazita te u dobroj kondiciji, kako bi organizam mogao odgovoriti na cjepivo.